Menu
Autor: Dražen Kapusta / Cotrugli Business School
Svi već znamo da je AI stvaran i koristan.
Ulazi u svaki kutak života: piše tekstove, crta slike, pomaže doktorima, piše kod, analizira podatke brže nego cijeli tim analitičara.
To nije trik – to je tehnologija koja stvarno mijenja svijet, i to brzinom koja podsjeća na vrijeme kad je internet eksplodirao, samo još brže.
Ali baš zato što je toliko moćna i impresivna, AI ima još jednu stranu: lako opčini.
Pogotovo male investitore, ljude koji gledaju grafove na mobitelu, čitaju naslove na portalima i misle da propuštaju “priliku života”.
Par velikih priča o rastu, par bombastičnih najava o AGI-ju, nekoliko viralnih demo videa – i odjednom izgleda kao da je jedini razuman potez uložiti sve što imaš u “AI dionice” ili bilo što što u nazivu ima riječ “AI”.
Tu nastaje problem. Kad svi vide samo priču, a nitko ne gleda računicu. Kad više nitko ne pita: koliko ovo stvarno zarađuje, koliko košta, koliko je održivo? Umjesto toga, tržište se ponaša kao gomila navijača, a ne kao hladan računovođa.
Zato je važno da na ovaj trenutni AI val pogledamo kritički – ne iz pozicije tehnofoba, nego iz pozicije trezvenog čovjeka koji pita: što se zaista događa, tko zarađuje, tko gubi i što nas čeka u sljedećih nekoliko godina ako se ova priča nastavi ovim tempom.
Tek kad to raščistimo, možemo razlikovati što je stvarna vrijednost, a što samo dobro upakiran balon. I upravo o tome ide priča koja slijedi.
Zašto se povijest ponavlja u biznisu?
U sobama za sastanke Silicijske doline, koje su pune beskrajne pameti, velike tech obitelji u zadnje su dvije godine ulile bogatstvo u novu silu zvanu umjetna inteligencija. Dionica Nvidije, koja je nekad stajala oko 150 dolara, skočila je na više od 900. Taj rast dao je ljudima poput Jensena Huanga, dona te kuće, povod da pričaju o “revoluciji u svakoj industriji”.
Microsoft je potrošio šezdeset milijardi na infrastrukturu, gradeći carstva podatkovnih centara i čipova. Google, Amazon, Meta – svi su stavili gotovo cijelo bogatstvo na AI, kao da je to zadnji, najveći pogodak u životu.
Sam Altman, mladi igrač iz OpenAI-ja, šapuće da će AGI – umjetna opća inteligencija – stići za nekoliko godina. Investitori, tihi ljudi dubokih džepova, pune blagajne kao da svitanja više neće biti.
Ali ako gledamo povijesne podate i aktualne brojke, bez zanosa i strasti, vidjet ćemo da su rizici veliki i očiti: brojke se ne poklapaju.
Te obitelji guraju stotine milijardi u stroj, a što dobivaju zauzvrat? Mrvice i hopium. Aplikacija je puno, profitabilnih je malo, troškovi bez dna.
Je li ovo dot-com balon ponovno rođen – samo veći, opasniji, spreman progutati trilijune dolara kao loš dug?
Svi ratovi, tako i poslovni ratovi, imaju svoj ritam, ciklus koji se ponavlja kroz generacije.
Uvijek se pojavi nova sila: željeznica u 19. stoljeću, radio dvadesetih, internet oko 2000., kripto 2021.
Šapat je uvijek isti: “Ovo mijenja sve.”
Novac teče kao vino na svadbi, dionice lete prema nebu.
Onda padne oštrica.
Tehnologija radi – ali ne onako veliko kako je obećano. Prihodi presuše, carstva se raspadnu, bogatstva nestanu preko noći.
Ne zato što je tehnologija lažna – AI stvarno “živi” – nego zato što su snovi preveliki, troškovi ludi, a put do profita skriven u maglovitoj uličici.
Krenimo kritički razmišljati o brojkama, potezima i o tome kako i kada ova priča može završiti.
Prvo – ulaganja. Brojke su toliko velike da vrijeđaju zdrav razum.
Godine 2023. tehnološke obitelji potrošile su oko 200 milijardi dolara na kostur AI-ja: podatkovne centre, čipove, struju, hlađenje – sve ono što modelima daje “pluća”.
Do 2024. to skače na 350 milijardi.
Za 2025. projekcije govore o više od 400 milijardi.
Skoro bilijun dolara u tri godine samo za hardver – bez istraživanja, plaća inženjera, akvizicija startupova i izrade aplikacija u tajnosti.
Tko to zapravo plaća?
Nvidia ne gubi novac – ona ga ubire. Njihovi GPU-ovi su oružje izbora.
Prihod podatkovnih centara: 15 milijardi u 2022., 47 u 2023., preko 100 projicirano za 2024. Sedmerostruki rast u dvije godine, sve zahvaljujući AI-ju.
Kupci kupuju H100 i H200 po 25 do 40 tisuća dolara komad, na desetke tisuća jedinica.
Jedan ozbiljan klaster za treniranje modela stoji od pola milijarde do više od milijarde dolara. Svaki veliki igrač ih gradi više komada.
Microsoft je u zadnje dvije godine potrošio oko 60 milijardi – podatkovni centri, čipovi, struja – plus 13 milijardi izravno OpenAI-ju.
Google je uložio oko 50 milijardi, razvija vlastite TPU-ove uz Nvidijine GPU-ove.
Meta je potrošila više od 40, Amazon oko 30 milijardi.
Tih pet – Microsoft, Google, Meta, Amazon i mreža Nvidijinih velikih klijenata poput Oraclea i Tesle – zajedno su spalili oko 300 milijardi u dvije godine. A požar samo raste.
Ali pravo pitanje glasi: što oni stvarno ubiru iz svega toga?
Ima li prihoda koji prate ta ulaganja?
Tristo milijardi traži povrat – uz kamatu.
A prihodi za sada ne prate tu priču.
OpenAI, iskra koja je sve zapalila s ChatGPT-jem, krajem 2024. navodno ostvaruje oko 3,5 milijardi dolara prihoda godišnje, u odnosu na milijardu u 2023. Lijep rast.
Ali troškovi su još veći – više od 5 milijardi odlazi na računalne resurse i dogovore s Microsoftom i drugima.
Gubitak – oko 2 milijarde.
Vrijednost firme – oko 150 milijardi. To je oko 43 puta veći iznos od prihoda firme koja još tone.
Microsoft ugrađuje AI u sve – Copilot u Office, Azure, Bing – ali koliko stvarno zarađuje od toga?
Procjene govore o 10 do 15 milijardi dodatnog prihoda godišnje.
Šezdeset milijardi već je potrošeno; treba im 4–6 godina da se to vrati, ako sve ostane stabilno i troškovi ne eksplodiraju.
Googleov dodatni prihod iz clouda i oglašavanja vezan uz AI možda je 15 do 20 milijardi.
Uložili su oko 50 milijardi. Povrat? 3–4 godine, ako se sve posloži.
Gemini se uglavnom poklanja korisnicima – to je obrana od konkurencije, a ne stroj za novac.
Meta poboljšava oglase i feed uz pomoć AI-ja, ali novi proizvodi poput asistenta gotovo ništa ne zarađuju.
Četrdeset milijardi potrošeno, većinom na AI i laboratorije. Nove značajke daju besplatno, kao zrak.
Amazonov AWS, Alexa i logistika možda dobivaju 10 do 15 milijardi od AI usluga.
Uložili su oko 30 milijardi. Povrat se proteže na godine.
Alexa već godinama guta milijarde gubitaka, AI to ne rješava.
Kad sve zbrojiš:
– oko 300 milijardi potrošeno
– 60 do 80 milijardi dodatnog godišnjeg prihoda
Velik dio tog prihoda dolazi od starih proizvoda, samo “napudranih” AI-jem.
Potpuno novi izvori, poput ChatGPT pretplata i AI asistenata, donose možda 10 do 15 milijardi.
Omjer je otprilike 20:1.
Treba dvadeset godina da se ulaganja vrate.
U ovoj igri, dvadeset godina je vječnost.
I dok se američke kuće nadmeću tko će više spaliti na čipove i podatkovne centre, preko oceana raste drugi svijet – tihi, discipliniran, kineski.
Tamo država ne piše tweetove o revoluciji, nego piše planove na pet, pedeset, petsto godina.
Njihove kuće – Baidu, Alibaba, Tencent i cijela vojska novih igrača – ne pokušavaju nužno napraviti “najpametniji” model na svijetu. Njima je dovoljno da naprave modele koji su “dovoljno dobri” za 80% zadataka, ali po pola cijene.
Kina gradi svoj paralelni AI svemir: vlastiti cloud, vlastite čipove kad god može, vlastite regulative, vlastiti ekosustav aplikacija. I dok Zapad plaća H100 po 30–40 tisuća dolara, Kinezi polako guraju jeftinije alternative i lokalne modele, prvo doma, onda prema Globalnom Jugu – Africi, Aziji, Latinskoj Americi. Kupcima koji gledaju svaki dolar nije bitno je li model “mrvicu bolji”; bitno je je li dvostruko jeftiniji.
Za zapadne divove to je noćna mora koju zasad guraju pod tepih. S jedne strane rastu im vlastiti troškovi – struja, čipovi, inženjeri. S druge strane, stiže pritisak jeftinijih kineskih rješenja koja obaraju cijene usluga i stiskaju margine. To znači da računica koja već danas jedva drži vodu, sutra može potpuno pući.
Ako gledaš samo hype, čini se da je AI jedna globalna, glamurozna scena. Ako gledaš hladno, vidiš dvije obitelji koje igraju različitu igru: jedna troši kao da nema sutra, druga gradi tiho, s fokusom na volumen i cijenu.
Kad se ta dva vala sretnu, tržište će morati odlučiti: plaća li priču ili plaća rezultat.
A što ako rast uspori? Znakovi već postoje.
Use-caseovi su impresivni – tekst, slike, video, podaci, kodiranje – ali pitanje je: žele li dovoljno ljudi to stvarno plaćati?
Pojedinci su spremni dati 10 do 30 dolara mjesečno:
– ChatGPT Plus oko 20
– Copilot oko 30
– Google One oko 20
Da bi se dobili ozbiljni prihodi, trebaju stotine milijuna pretplatnika.
ChatGPT navodno ima oko 10 milijuna platiša: to je otprilike 2,4 milijarde godišnje od pretplata, plus enterprise klijenti da se dođe do 3,5 milijarde ukupno.
Ali troškovi još uvijek gutaju više od toga.
Ako dignu cijene, izgubit će dio korisnika.
Ako režu troškove, riskiraju pad kvalitete i trče za čudom.
Copilot ima manje od 5 milijuna korisnika – možda oko 1,8 milijardi prihoda.
Google ima možda 2 milijuna – oko pola milijarde.
Rast se već usporava; prvi val znatiželje je prošao.
Tvrtke oklijevaju:
– integracija je složena
– privatnost je problem
– troškovi su opasni ako se prerežu pogrešno.
Troškovi su poseban pakao.
Treniranje GPT-4 košta više od 100 milijuna dolara.
Pokretanje modela (inference) košta 1 do 4 centa po upitu.
Milijarde upita godišnje znače 1,2 do 5 milijardi dolara troška.
Čipovi postaju jači, ali modeli rastu i traže sve više. GPT-5 će tražiti još više od GPT-4.
Energija je tihi ubojica.
Treniranje GPT-4 pojelo je oko 50 gigavatsati – dovoljno struje za 5.000 kućanstava na godinu dana.
Sam rad modela troši još više: jedan H100 vuče oko 700 vata.
10.000 komada – 7 megavata.
50.000 do 100.000 kVA – 35 do 70 MVAr, non-stop.
Računi za struju: 50 do 100 milijuna dolara godišnje po velikom centru, plus dodatnih 30–50% troška za hlađenje.
Do 2027. AI bi mogao trošiti struje kao cijele države – Argentina, Švedska.
Mreže pucaju po šavovima, planet plaća račun. Koliko se uz to troši vode na hlađenje, posebna je horor priča.
Pogledaj dionice.
Nvidia je otišla sa 150 na 900 dolara.
Tržišna vrijednost oko 3 bilijuna.
P/E oko 65 – klasični sjaj balona.
Takva vrijednost pretpostavlja da će se trošenje na AI nastaviti bez kraja.
Kakav je drugi scenarij koji se ponavlja kroz povijest?
Ako ulaganja uspore, priča puca.
Već se vide signali:
– startupi ostaju bez novca
– novac se troši brže nego što dolazi
– investitori postavljaju staro pitanje: “Gdje je prihod? Gdje je put do profita?”
Sjećanja na dot-com balon su jasna: NASDAQ sletio s 5.000 na 1.100 bodova – pad od 78%.
AI je sličan: tehnologija je stvarna, ali obećanja su često prenapuhana.
Primjer: Inflection AI.
Podigli su oko 1,3 milijarde. Njihov Pi chatbot je besplatan, gotovo bez jasnog prihoda.
Microsoft ih kupuje (acquihire) za oko 650 milijuna – pola novca je već otišlo na računalne resurse.
Investitori ostaju kratki.
Scenarij se ponavlja.
Balon obično pukne kad jedan div padne.
Kad rast stane, troškovi pritisnu, a tržište se otrijezni.
Kakav bi mogao ovdje biti scenarij:
Nvidia.
To je kuća koja danas izgleda nepobjedivo – dionica s 900 na 300 dolara znači pad od 50 do 70% i brisanje oko 2 bilijuna tržišne vrijednosti. Jedan dan si kralj stola, drugi dan netko samo ugasi svjetlo.
Zašto baš oni?
Zato što cijela priča stoji na jednoj pretpostavci: da će svijet još godinama plaćati njihove GPU-ove kao sveto pismo, po 30–40+ tisuća dolara komad. A preko puta stola sjedi Kina, koja igra drugu igru.
Nvidia je Rolex među čipovima. Ljudi su presretni kad im nakon 2 godine čekanja Rolex javi da je stigao njihov naručeni sat. Zašto? Ako su mudro kupili taj sat, na trenutnom tržištu vrijedi više nego što su ga platili. Nekad i duplo. Postoje milijuni ljudi koji žele Rolex i trenutno tržište tako funkcionira.
Kina godinama proizvodi lažne Rolexe gotovo iste kao prave po 100 puta jeftinijoj cijeni. Isto tako, originalni kineski satovi postaju sve cijenjeniji u svijetu horologije. Na najvažnijem godišnjem eventu/natjecanju za satove GPHG, koji se prije par dana održao, kineski satovi ne samo da su ušli u finale, nego je Audacity nagradu dobio jedan kineski sat, Fam Al Hut, Mobius. Pravo čudo visoke horologije. Rolex nije ušao u finale ni u jednoj kategoriji.
Čipovi i AI modeli iz Kine nisu savršeni, nisu najbolji na papiru, ali su “dovoljno dobri” za 70–80% poslova – i to za pola ili desetinu cijene. Kinu ne zanima da ima “najveći model na svijetu”, njih zanima volumen: milijuni čipova, tisuće podatkovnih centara, cijeli lanac od proizvodnje do primjene pod njihovom kontrolom.
Zapad kaže: “Naš AI je najjači.”
Kina kaže: “Naš je dovoljno jak, daje najbolju vrijednost za novac.”
Razmotrimo sljedeći scenarij:
Tvrtke koje nisu na samom vrhu, one koje paze na svaki cent, počinju birati jeftinije kineske ili lokalne alternative.
Modeli se prilagođavaju tim čipovima, optimiziraju se za “good enough” umjesto “najbolje na svijetu”.
Cijena “premium” GPU-a kreće padati, prvo neprimjetno, onda naglo.
U tom trenutku Nvidia više nije poželjna kao Rolex u gradu. Čip postaje roba, skoro pa komad željeza. Marže se stisnu, nove narudžbe usporavaju, a tržište – koje je u cijenu već ugradilo priču o “vječitom rastu” – panično počne ispravljati svoje snove.
To je onaj trenutak kad dionica s 900 ode prema 300.
Ne zato što je Nvidia odjednom loša kompanija, nego zato što je svijet shvatio da postoji druga kuća preko oceana koja radi dovoljno dobre čipove koji se svakom generacijom lagano približavaju kvaliteti Nvidije za pola cijene i da je vrijeme luksuza prošlo, da je vrijeme za surovu efikasnost.
U ovom scenariju za Nvidiju:
– pad cijene od 50 do 70%
– s 900 na 300 dolara
– oko 2 bilijuna tržišne vrijednosti nestaje.
Veliki tech igrači padaju 20 do 40%.
Otpisuju desetke milijardi ulaganja.
Startupi? 90% će nestati.
Može li biti drukčije?
Da, moguće je da se pojave novi, ogromni izvori prihoda.
Ali za sada use-caseovi nisu toliko široki.
Za većinu ljudi i tvrtki dovoljan je jedan glavni AI model.
Tržište će imati nekoliko pobjednika, ne stotine.
Enterprise usluge ne mogu rasti beskonačno.
Troškovi čipova možda padnu 20–30%, ali modeli rastu i taj pad često pojedu.
AGI?
To je duh koji hrani hype.
Vjerojatno je desetljećima daleko.
A ako jednog dana stvarno dođe, okrenut će cijelu ekonomiju naopačke.
Balon je vidljiv, a sjena njegova pucanja već se nazire.
Obrazac je uvijek isti: tehnologija je stvarna, hype je deset puta veći.
Slom sve pročisti; ono što ostane nakon toga gradi stvarnu vrijednost.
AI tada ne nestaje – samo prestaje biti cirkuski trik i postaje instalacija u podrumu. Nevidljiv temelj, kao internet danas: ključan, ali običan.
Deset bilijuna potrošeno za 60–80 milijardi prihoda godišnje.
Matematika je Don. Ne prašta.
Ali brojke su samo hladna strana priče.
Ona druga strana si ti.
Gdje stojiš u svemu ovome?
Jesi li među onima koji se zaljube u priču, u demo, u prezentaciju na pozornici – i zaborave pogledati račun?
Jesi li među onima koji svaki novi hype vide kao “ovaj put je drugačije”?
Ili si među rijetkima koji sjednu za stol, uzmu olovku i pitaju:
– Tko ovdje stvarno zarađuje?
– Tko ovdje stvarno nosi rizik?
– A tko samo prodaje priču?
AI će ostati.
Pitanje je samo – po kojoj cijeni, i za koga.
Kad buka utihne, ostat će nekoliko jednostavnih pitanja:
Što ovdje zaista razumijem?
Jesam li svjestan da i mene ova priča može opčiniti – baš kao i sve ostale?
Baloni ne pucaju na ekranu.
Pucaju u glavama – u trenutku kad već bude kasno.
Tu negdje počinje pravo kritičko razmišljanje o AI-ju.
Ne onda kad se diviš tehnologiji, nego kad je koristiš, razumiješ njezine troškove i granice – i kad od nje stvarno zarađuješ.
Pitanje više nije:
“Koliko još može narasti?”
Nego:
“Gdje sam ja u ovoj priči i kako mogu ovo okrenuti u svoju korist?”
Možda ne možeš utjecati na to hoće li balon puknuti, ali možeš odlučiti:
– hoćeš li biti samo promatrač grafa na ekranu
– ili netko tko hladne glave traži konkretne koristi: niše u kojima AI smanjuje trošak, ubrzava posao, otvara novi proizvod ili uslugu.
Istih ovih deset bilijuna nekoga će uništiti, a nekoga lansirati.
Razlika neće biti u tome tko se više divio AI-ju, nego tko je bio spreman gledati kroz hype i pitati:
“Gdje je ovdje stvarna vrijednost za mene, moju firmu, moj konto u banci?”
