Menu
Kako izgleda hrvatsko tržište rada 2025. godine? Prema najnovijem istraživanju Alma Career Croatia i CESI – Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje, sve više zaposlenih napušta stroga pravila uredskog radnog dana i okreće se modelima koji im daju više autonomije. Ipak, podaci otkrivaju i zanimljive razlike između muškaraca i žena, ali i neočekivano nisku primjenu zakonom zajamčenih mogućnosti fleksibilnog rada.
Iako se fleksibilnost sve jače probija u domaće radno okruženje, polovica zaposlenih u Hrvatskoj i dalje radi u klasičnom osmosatnom rasporedu – 50 posto muškaraca i 52 posto žena. Međutim, sve je više onih koji od tog okvira odstupaju.
Muškarci se češće odlučuju za produženi radni dan: 41 posto njih radi dulje od osam sati, u usporedbi s 37 posto žena. S druge strane, žene nešto češće rade kraće – 11 posto ispitanica navelo je kraće radno vrijeme kao svoj standard, u odnosu na 9 posto muškaraca. Istraživači napominju da takvi obrasci mogu upućivati na različite profesionalne navike, ali i na specifične obiteljske obveze.
Ukupno, 66 posto muškaraca i 60 posto žena u Hrvatskoj koristi neki oblik fleksibilnog rada – bilo da je riječ o “kliznom” radnom vremenu, mogućnosti rada na daljinu ili izboru početka i završetka radnog dana.
Iako fleksibilni modeli rada postaju norma, njihova primjena razlikuje se među spolovima.
Za žene je fleksibilnost prvenstveno alat za usklađivanje poslovnih i privatnih obveza. Čak 42 posto njih koristi “klizne” dolaske i odlaske s posla, dok je taj udio kod muškaraca 34 posto. Rad od kuće također je češći među ženama – trećina ih radi od kuće barem dio tjedna, dok je to slučaj kod 25 posto muškaraca.
Muškarci, pak, češće biraju modele koji im daju veću autonomiju. Gotovo petina njih radi bez strogo definiranog radnog vremena i fokusira se isključivo na isporuku zadataka, dok je takav pristup među ženama zastupljen tek sa 7 posto.
Razlike postoje i u organizaciji dana: muškarci nešto češće određuju ritam rada kroz tjedan, no te su razlike minimalne.
Jedan od najzanimljivijih nalaza odnosi se na prava roditelja djece mlađe od osam godina. Iako hrvatski zakon omogućuje niz fleksibilnih opcija upravo za ovu skupinu, čak 98 posto ispitanika ne koristi te mogućnosti – bez obzira na spol ili roditeljski status. Razlog, zaključuju istraživači, vjerojatno je nedovoljna informiranost ili strah od negativne percepcije na poslu.
Pitanje idealnog radnog modela pokazalo je jasnu sliku: i muškarci i žene najviše priželjkuju “klizne” početke i krajeve radnog dana te mogućnost rada od kuće. Žene taj model preferiraju nešto više, ali popularan je u obje skupine.
Sve popularniji koncept – četverodnevni radni tjedan uz zadržavanje punog radnog vremena – dobio je podršku polovice žena i 47 posto muškaraca. “Skraćeni petak” češće priželjkuju muškarci (45 posto) nego žene (39 posto).
Trećina zaposlenih smatra da nema dobre uvjete za ravnotežu između posla i privatnog života, dok jednako toliko njih smatra da uvjeti ipak postoje. Ostatak se nalazi “negdje u sredini” – niti su zadovoljni, niti nezadovoljni.
Zanimljivo, spol pritom ne igra bitnu ulogu. No roditelji su znatno skloniji negativnim ocjenama: češće osjećaju da im posao otežava usklađivanje svakodnevnih obveza, dok radnici bez djece nešto češće zauzimaju neutralan stav.
Sve ukazuje na to da fleksibilni rad u Hrvatskoj postupno prelazi iz iznimke u pravilo. No stvarni izazov za poslodavce bit će omogućiti fleksibilnost koja odgovara različitim životnim potrebama zaposlenika – od roditelja do onih kojima je važna autonomija, od žena koje balansiraju više obaveza do muškaraca koji traže veći stupanj neovisnosti u rasporedu.
Zaključak istraživača je jasan: fleksibilnost više nije “lijep dodatak” – ona je ključan alat za privlačenje i zadržavanje talentiranih ljudi te za stvaranje zdravijeg, produktivnijeg radnog okruženja.
