Menu
Europa je napravila prvi ozbiljan korak prema konsolidaciji svoje svemirske industrije i strateškom odgovoru na dominaciju satelitskih megakonstelacija predvođenih Starlinkom. Najavljeno udruživanje Airbusa, Thalesa i Leonarda – triju ključnih europskih igrača – u novu zajedničku kompaniju od 2027. godine predstavlja najveće restrukturiranje europskih svemirskih kapaciteta u više od dva desetljeća. Ključno pitanje sada je može li ovaj potez biti dovoljno snažan i pravovremen da promijeni trendove koji se već godinama razvijaju izvan europskog utjecaja.
Najavljeno udruživanje s godišnjim prihodima od 6,5 milijardi eura i 25.000 zaposlenih zapravo je pokušaj stvaranja „europskog šampiona“ koji bi mogao konkurirati američkim i kineskim akterima u brzo mijenjajućem svemirskom sektoru. Za Francusku, Italiju i Europsku uniju ovo nije samo industrijski projekt, nego i pitanje strateškog suvereniteta. Satelitske komunikacije, promatranje Zemlje, obrana i sigurnost danas su među najosjetljivijim elementima nacionalne infrastrukture. Dok je SpaceX agresivno gradio satelitsku mrežu od više tisuća letjelica u orbiti, Europa je u znatno sporijem ritmu razvijala vlastite kapacitete, često uz snažan oslonac na vanjske dobavljače tehnologije i lansirnih usluga.
Važnost ovog dogovora leži i u činjenici da bi trebao smanjiti kroničnu fragmentiranost europske svemirske industrije. Godinama su paralelno postojali nacionalni projekti, različiti razvojni programi i složene administrativne strukture koje su usporavale inovacije i povećavale troškove. Sada se prvi put nazire model suradnje koji nadilazi nacionalne interese i približava Europi načinu djelovanja kakav već dugo primjenjuju vodeći tržišni konkurenti. Sličan proces spajanja dogodio se 2001. godine u industriji projektila stvaranjem MBDA-e, koja je u relativno kratkom vremenu postala globalno prepoznatljiv igrač. Otvara se pitanje može li se taj model uspješno preslikati u sektor koji se razvija znatno brže, uz snažan komercijalni pritisak i dinamične tehnološke promjene.
Unatoč tome, treba priznati da Europa ovaj put kreće u utrku iz zaostatka. Starlink je još 2015. započeo razvoj malih satelita u niskoj Zemljinoj orbiti te je brzo uspostavio model koji je spojio brz razvoj, masovnu proizvodnju i vertikalnu integraciju – od satelita do lansirnih raketa. Upravo ta integracija omogućila je SpaceX-u brzinu donošenja odluka i troškovnu efikasnost kakvu tradicionalne europske strukture teško mogu dostići. Europa pak još uvijek nema ekvivalent SpaceX-u na području lansiranja, posebno nakon dugog odgađanja rakete Ariane 6, što dodatno naglašava potrebu da nova grupacija donosi odluke agilnije nego raniji pojedinačni sustavi.
Očekivanja su posebno usmjerena prema projektu IRIS², budućoj europskoj sigurnosno-komunikacijskoj satelitskoj mreži. Prvi ugovor već je predstavljen kao dokaz da nova grupacija ima konkretne razvojne planove i neće biti samo politički konstrukt bez jasne komercijalne logike. IRIS² bi trebao omogućiti sigurnu komunikaciju za vlade država članica, smanjiti oslanjanje na američke komercijalne konstelacije te otvoriti mogućnost široke primjene u prometu, energetici, obrani i drugim sektorima. Hoće li projekt biti dovoljno tehnološki ambiciozan i skalabilan da postane pravi europski odgovor na Starlink, tek će se vidjeti u godinama koje dolaze.
Iako udruživanje Airbusa, Thalesa i Leonarda predstavlja iskorak prema smanjenju birokracije i racionalizaciji resursa, europski izazovi ne nestaju preko noći. Uspjeh ove inicijative ovisit će o nekoliko elemenata, među kojima se posebno ističu brzina donošenja strateških odluka, upravljanje unutar složenog vlasničkog okvira te sposobnost preuzimanja većeg tehnološkog i poslovnog rizika. Europa tradicionalno preferira pristup minimiziranja rizika, no svemirska industrija danas nagrađuje hrabrije, brže i fleksibilnije pristupe. Pozitivno je što su predstavnici kompanija jasno poručili da se namjeravaju odmaknuti od modela rotirajućeg vodstva i imenovanja temeljenih na nacionalnoj pripadnosti – prakse koja je u prošlosti znala usporavati europske projekte, osobito unutar Airbusa.
Konsolidacija koju gledamo danas svakako je iskorak naprijed i najzreliji pokušaj da Europa redefinira svoju poziciju u globalnoj svemirskoj ekonomiji. Stvara se entitet koji može postati relevantan konkurent, pod uvjetom da uspije ubrzati razvoj, podići razinu inovacijske kulture i donijeti odluke tempom koji tržište zahtijeva. No da bi ovaj europski odgovor na Starlink prerastao iz političke najave u stvarni strateški iskorak, trebat će znatno više od spajanja postojećih kapaciteta. Europa mora ubrzati vlastiti tehnološki razvoj, ojačati lansirne mogućnosti te osigurati da nova grupacija djeluje s jasnim fokusom, zajedničkom vizijom i sposobnošću prilagodbe.
Europa je, napokon, povukla potez koji je dugo bio nužan. Sada slijedi mnogo važniji korak: pokazati da može igrati po pravilima nove svemirske ekonomije, u kojoj uspijevaju oni koji se najbrže prilagođavaju.
