Menu
Ako postoji čovjek koji zna vjerojatno baš sve tajne domaće startup scene onda je to zasigurno Mihovil Barančić, suosnivač Zagrebačkog inkubatora poduzetništva (ZIP), ulagač i poslovni čovjek s bogatim iskustvom u financijskom sektoru...
Gospodina Barančića zamolili smo za kratki intervju u kojem smo se fokusirali na domaću startup scenu i probleme koje najviše muče pokretače startupova, ali i ljude koji u njih ulažu vlastiti novac...
Pročitajte i: INTERVJU: Mihovil Barančić iz ZIP inkubatora – Startupi, uzmite “pametni” novac!
ZIP ste osnovali prije više od četiri godine - primjećujete li više zrelosti, odgovornosti i ambicija od hrvatskih startupa u 2017.?
U ZIP-u ove godine nastavljamo s našim dosadašnjim aktivnostima, a planiramo dodatno povećati razne aktivnosti koje nisu direktno vezane uz naš inkubatorski program. Iskreno, ne primijećujem neku veću ozbiljnost kod startupa , a što se tiče modela razvoja i financiranja volio bih da više koriste crowdfunding kroz koji mogu doći do kupaca svojih proizvoda, ali i do potencijalnih ulagača.
Svojevremeno ste izjavili da niste pretjerano zadovoljni vlastitim ulaganjima u startupe. Što mislite danas?
Od nekih 5-6 startup projekata u koje sam ukložio do sada su već 2 projekta propala, exit nije bio niti jedan, a za veći dio njih je situacija takva da su se formirale stabilne tvrtke koje posluju s većom ili manjom dobiti, ali nema one prave prilike rasta investicije od 20-30 puta i unovčavanja iste.
Startupi su premalo ambiciozni, ulaganje u startup traži hrabrost, fokusiranost i ambicioznost da bi se mogao u konačnici ostvariti cilj ekstremno velikog povrata investicije kod jednog uspješnog startupa koji bi onda pokrio sve ostale neuspješne investicije.
Želim još naglasiti da su prema mom iskustvu oni startupi koji su propali ili u problemima - isključivo zato što na žalost management nije bio dovoljno sposoban. To je i jedan od odgovora zašto u RH nema viša angel investicija, kod nas se vrlo često događa da se poslovni anđeo mora uključiti u operativno vođenje tog startupa, što nije osnovna ideja takvog tipa investiranja i onda imamo kao rezultat situaciju da ulagač nema dovoljno vremena za vođenje nekoliko investicija i od novih prilika odustaje ili se nerado uključuje.
U nešto više od godinu dana promijenili smo čak tri vladajuće garniture. Ima li naznaka da bi se nešto moglo promijeniti kada su u pitanju startupi, odnosno porezni tretman ulaganja u njih koji baš i nije sjajan u usporedbi s drugim razvijenim zemljama?
Porezni tretman ulaganja u rizične projekte je već niz godina otvorena tema. Ministarstvo financija ne razumije ili iz nekog razloga ne želi uskladiti uvjete investiranja s drugim zapadnim zemljama. Navest ću primjer kako gotovo sve zemlje članice EU-a i 17 saveznih država SAD-a imaju porezne olakšice za ulaganja poslovnih anđela. Mi to neprestano ponavljamo, a hoće li nas netko poslušati i uvažiti primjedbe, pa da napokon postanemo konkurentiji kada su u pitanju startup ulaganja, ne znam.
Problem je i status Državne potpore za istraživanje i razvoj koja omogućuje da se za ostvarena ulaganja tvrtki u istraživanje i razvoj umanjuje osnovica poreza na dobit. Ta je potpora bila aktivna 6-7 godina do 2013. godine i ulaska u EU. Nakon ulaska u EU je nastupilo prijelazno jednogodišnje razdoblje za usklađivanje i već se dvije godine ne primijenjuje nego se očekuje novi zakon o toj potpori. Radi ga nadležno Ministarstvo znanosti, zašto im za to treba 3 godine to treba pitati njih, no istina je da smo po ulaganjima u istraživanje i razvoj na začelju EU-a, a istovremeno poticaje koji bi pomogli da se odlijepimo od dna samo deklarativno pozdravljamo, bez konkretnih poteza.
Svojevremeno se puno pričalo i o venture capital (VC) ulagačkim fondovima iza kojih će stati i država, ali za sada ništa od toga?
Nacionalni venture capital fond je stara tema, pitanje da li je on uopće potreban, a opet kad promatramo na što se sve troši novac, onda sam stava da ipak treba.
Osnovan je regionalni VC fond South Central Ventures koji je krenuo s radom i već odradio nekoliko ulaganja. Ono što nam jako nedostaje jest onaj korakprije VC investicije. U Hrvatskoj se može doći do neke manje investicije za pokretanje projekta u rangu 10-20.000 eura, ali jako nam nedostaje idući korak od 100 ili 200.000 eura koji trenutno zamjenjuju sredstva iz EU fondova za one spretnije koji uspiju napisati prijavu koja je složena i što je još važnije - koji uspiju dočekati evaluaciju svoje prijave jer tu pričamo o 6 ili 9 mjeseci čekanja. Nakon toga dolaze investicije od 500.000 ili 1 milijun eura koje su dostupne za one izvrsne projekte kod regionalnih VC fondova. Treba napomenuti da fondove zapravo i ne muči pravna i druga nesigurnost u hrvatskom gospodarstvu, oni jednostavno uvjetuju da se njihova investicija radi putem osnivanja tvrtke majke u Velikoj Britaniji ili SAD-u, s ciljem rada u njima poznatom pravnom i financijskom okviru i to ne možemo niti trebamo mijenjati. Kod takvih investicija razvojni centar ostaje u Hrvatskoj i taj isprobani model zapravo dosta dobro funkcionira u praksi.
Nedavno smo dočekali vijest o prodaji dijela slovenskog proizvođača mobilnih aplikacija Outfit7 i to za (navodno) milijardu dolara. Može li to biti "Skype trenutak" kada je u pitanju naša regija?
Prodaja tvrtke Outfit7 za milijardu dolara je vrlo značajna vijest za Sloveniju i za cijelu regiju. Pokazuje smjer u kojem treba ići i cilj kojeg je očito moguće dostići čak i iz ovako malih zemalja. Prodajni iznos nije službeno potvrđen, ali poznato je da Iza i Samo Login nisu jedini vlasnici tvrtke jer još nekoliko inženjera iz tvrtke drži značajan broj dionica pa će i oni dobiti veće iznose od prodaje, te je lako moguće da dobivene iznose ulože u nove projekte.
Koliko je teško hrvatskim startupima doći do kvalitetnog IT kadra s obzirom da svjedočimo gotovo svakodnevnom egzodusu na bolja plaćena mjesta u inozemstvu?
Kadrovi u IT industriji nedostaju u cijelom svijetu, dio naših startup projekata nastaje na fakultetima udruživanjem studenata, a dio od strane ljudi koji prepoznaju kvalitetan kadar i zaposle ga u ranoj fazi. Tako zaposlenici ili suvlasnici imaju od samog početka cjelovitu viziju i utjecaj na projekt i mogu naučiti puno više nego kada su samo kotačić u nekoj multinacionalki. Odlazak u inozemstvo je nekima izazov i to ne možemo spriječiti, a povećanje broja raspoloživog kadra moguće je jedino povećavanjem kvota na tehničkim fakultetima i visokim školama, stipendijama, ali i prekvalifikacijom.
Imali ste izlet izvan IT sektora tj. uložili ste u jedan turistički projekt. Možete li nam otkriti o čemu je riječ?
Ulagao sam u razne vrste projekata, a najnovije ulaganje je u turizam, konkretno auto kamp. Ono je drugačije, kapitalno je intenzivno, ali uz manje rizika. Specifično je i što samo razdoblje investiranja traje jako dugo, ušao sam u projekt prije dvije godine, a tek ćemo u sezoni 2018. imati otvorenje. Takve projekte muče stalne promjene zakonske regulative, ovaj projekt je bio spreman još prije 3-4 godine, a onda je 2014. promijenjeno nekoliko zakona koji reguliraju ovaj dio turističkog tržišta i došlo je do novog pauziranja od 3 godine. Što reći, od 2014. su promijenili samo Pravilnik o kategorizaciji turističkih objekata 3 puta...
