Menu
OptimizamOptimističan poduzetnik ima nadu i vjeru. Nada se dobrom ishodu i vjeruje u uspjeh i ispravnost svog djelovanja. Ove dvije osobine, premda se manifestiraju u poletu i često racionalnoj argumentaciji, zapravo imaju polazište u jednoj neznanstvenoj kategoriji – vjeri. Često primjećujemo da neki od nas uvijek vide svijetlu stranu priče. Vjeruju da će sve biti u redu – u mraku koji ih okružuje, oni razaznavaju svjetlo u daljini i ne daju se smesti lošim vjestima, prognozama i crnim kronikama. Ovakvi ljudi napreduju, dok svi ostali stagniraju. Za mene, dragi čitatelji, moja Katolička vjera je pokretač optimizma u meni. Daleko bilo od mene da je svojim tekstovima namećem ikome – ipak, odgovorno tvrdim da smo svi vjernici. Ja vjerujem u Boga. Vi možda vjerujete u sebe, možda u nešto drugo ili nekog drugog? Bilo kako bilo, naša razmišljanja i odluke su plod naše vjere – ako je naša vjera ukorjenjena u pravom temelju, nećemo se razočarati. Samopouzdanje, s druge strane, ide do neke granice. Tu granicu dosegnemo u slučajevima razočarenja. Kad udarimo u zid vlastitih ograničenja, mnogi od nas uvjere se da je samopouzdanje – vjera u sebe – ograničena. Jednako tako, vjera u bilo kojeg drugog čovjeka ima istu rezultantu – ovdje ne govorim o povjerenju, nego o vjeri – bezrezervnom oslanjanju na nekoga ili nešto. Čovjek jednostavno nema takav kapacitet – sklon je pogreškama, kao i uspjesima. U razumjevanju čovjeka leži jedna od tajni dobrog poduzetništva.
Ovaj poduzetnik je u najbolju ruku sumnjičav. Sve će prije ili kasnije propasti. Nema šanse da se išta izrodi u dobro. Sve je u banani. Država, on, klijenti i zaposlenici. Zapravo, pravo je čudo kako ovakav poduzetnik posluje. Duboko u sebi vjerojatno ima tračak nade koji ga pokreće da svako jutro odlazi na posao, ali u konačnici njegov pesimizam JEST njegova vjera – vjera u loš ishod stvari. Ovaj vjerski fanatik vlastite propasti na kraju doživljava ono čega se konstantno plaši, budući da njegovi poslovni potezi nemaju onaj polet i rezoniranje kakav ima naš optimist. Ako ulaže, on ulaže premalo. Ako prodaje, proda premalo. Ako reklamira, opet škrtari, jer zašto “riskirati”, kad je ionako sve uzaludno.
Povjerenje u čovjeka jedna je od osnovnih osobina dobrog poduzetnika. On ima pouzdanje u svoje djelatnike i svoje klijente. Svjestan je njihovih ograničenja, ali i njihovih talenata – poznaje njihove potrebe, ali i probleme. Ovakav poduzetnik ima empatiju – sposobnost suživjeti se s emocionalnim stanjem druge osobe. Na poslu to znači da zna komunicirati sa svojim djelatnicima i prenijeti im svoje naloge, a sa klijentima postupa strpljivo i uz suosjećanje. Ne iz materijalne proračunatosti, nego zato što mu je jasno da su ti ljudi došli da im se pruži usluga za teško zarađen novac. Ti ljudi također imaju svojih briga i nečji su zaposlenici. Proveli su naporan dan na poslu i možda se danas žele odmoriti. Vaši zaposlenici također imaju i druge obveze i brige i htjeli oni to ili ne, dio tih briga nose i na posao. Dobar poslodavac/poduzetnik daje svojim djelatnicima priliku da se odmore i opuste – pazi na njihovo psihičko i fizičko zdravlje i ne opterećuje ih nepotrebno. On biva nagrađen lojalnošću, visokom motiviranošću i integritetom svojih zaposlenika. Među njima raste timski duh, koji je u stanju odoljeti razarajućim utjecajima tržišta i niskim udarcima konkurencije. Naravno, ovdje ne govorim da su sankcije na neprimjereno ponašanje zaposlenika loše – dapače, one su nužne, ali svaka mjera mora biti poduzeta uz pažljivo razmatranje svakog pojedinog slučaja, kako bi se znao predvidjeti njihov učinak.
“Svi su oni lopovi…” Nemati povjerenja u druge znači ili generalizirati na temelju nekih iskustava ili polaziti od sebe. Rečenica koja počinje sa “svi” već u sebi krije laž, budući da su ljudi jedinstveni i neponovljivi – unikatni. Stavljati ljude u kategorije je jednostavno, ali je i glupo. Stereotipi su siguran put u neznanje i nepoznavanje. Sigurnost koju pruža nepovjerenje u ljude je iluzija, budući da je ovakav poduzetnik u konstantnom strahu, provodeći veći dio vremena u preispitivanju “skrivenih namjera” svojih klijenata i zaposlenika. Uzaludnim trošenjem energije na teorije zavjera i urota, ovaj poduzetnik posluje suboptimalno i neefikasno. Ulaganja su popraćena velikom dozom često nepotrebne papirologije i troškova, novac se slabo ili nikako investira, a same investicije ostaju na razini trenutne i garantirane dobiti (koja je često zanemariva). Radna klima je naporna, napeta i neizvjesna. Svaka pogreška se tumači kao moguća izdaja, a klijenti su nužno zlo ili agenti konkurencije. Sve ovo već stvara sliku poduzeća u kojem se radi jer nema alternative, a osmjeh na licu se svodi na nužnu grimasu kojom zavaravamo klijente i sigurnosne kamere u uredu.
Dobar poduzetnik zna da ima dužnost i interes djelovati pozitivno, kako na svoje radno mjesto, tako i na mjesto u kojem živi. Njegov brižan odnos prema zaposlenicima stvara dobru radnu atmosferu, koja se prenosi na klijente, koji uzvraćaju povjerenjem. Povjerenje proširuje poslovanje, a ono dovodi do većeg broja radnih mjesta. Konkurencija ovakvog poslodavca ima velikih problema: ne samo što mora nuditi bolji/jeftiniji proizvod – mora nuditi i ljubaznije osoblje. A to znači, zadovoljnije osoblje, budući da nezadovoljni zaposlenici gravitiraju boljem radnom mjestu, a to je naš dobar poduzetnik. Kad konkurencija konačno shvati da nema šale, i oni rade na odnosu s kupcima i zaposlenicima. Tako je naš dobar poduzetnik potaknuo i druge da cijene svoje klijente i zaposlenike. Idemo dalje – više radnih mjesta, bolja zarada podižu životni standard u mjestu – ovo privlači investicije iz drugih gradova, pa čak i iz inozemstva. Selo raste u gradić, gradić u grad… Naravno, ništa se od ovog ne događa preko noći, ali tendencija eksponencijalnog razvoja je tu.
Poduzetnik koji radi samo da bi što više zaradio, ne misli.”Tražite najprije Božje kraljevstvo, a sve drugo bit će vam nadodano”, reklo bi Sveto Pismo. Ova istina se može primjeniti i u poslovanju – Novac nije cilj, nego posljedica dobrog poslovanja. Ako je radna klima ispunjena pozitivnim nabojem, proizvod će nositi u sebi sve te pozitivne predznake djelovanja. Naravno – ako je situacija suprotna, rezultat će biti suprotan. Uzmimo našeg kratkovidnog poduzetnika – štedi na resursima, zapošljava minimalno, ne plaća prekovremeni rad, radi nedjeljom, eksploatira djelatnike i ne isplaćuje redovito plaću. Sve ovo čini ne iz ekonomske potrebe, nego iz razloga da što više zaradi. Međutim, događa se suprotno. U njegovom mjestu je dovoljno da dođe samo jedan dobar poduzetnik, pa da ovaj propadne. Zašto? Pitajte se za koga bi ste radije radili – od koga bi ste radije kupovali, i odgovor će vam biti jasan. Ovakav eksploatator na kraju ostaje bez novca, bez radnika i bez klijenata. Ne doprinosi razvoju svog mjesta, i na kraju propada. Tu bi smo mogli dodati onu “tko želi spasiti svoj život, izgubit će ga” – poučno, zar ne?
Koliko god bili vješti na jeziku, dobar komunikator, imali people skills, dobar marketing, jedno je sigurno – loš proizvod JE loš proizvod. Loša usluga JE loša usluga. Koliko ste loše pripremljenih pizza pojeli iz jednog cateringa? Samo jednu. Dvije najviše. Bez obzira na reklamu, odma se mijenja letak fast fooda. Kupac ne daje mnogo šansi, jer je reklama ništa bez supstance, a sva lingvistika ovog svijeta ništa bez konkretnih dijela – proizvoda ili usluge. Ovo ne znači da bi vaše reklamne poruke trebale zvučati ružno ili otrcano – ipak, trebali bi ste znati što njima poručujete ili još bolje, a ovo je jako bitno – KAKVA OČEKIVANJA STVARATE. Naime, upravo o njima ovisi da li će klijent biti zadovoljan proizvodom ili ne. A o njegovu zadovoljstvu ovise daljnje preporuke i kupnja.
Postoji niz drugih osobina o kojima će biti više riječi drugi put. Za sada vas ostavljam da o svemu dobro razmislite i obogatite se spoznajama koje pri tome steknete.
Na putu dobrog poduzetništva želim vam mnogo uspjeha!
//Članak je prenesen uz dopuštenje autora!
