Menu
Razgovarao: Jasmin Hadžić (@jhadzic)
Nedavno smo imali priliku razgovarati s možda ponajboljim poznavateljem stvarnog stanja u hrvatskoj tehnološkoj industriji. U iznimno opširnom intervjuu Berislav Lopac (@berislavlopac) otkriva sve tajne i zamke domaće startup scene. Ako želite znati što se zbiva na domaćoj internet sceni ili planirate pokrenuti vlastiti online biznis, ovaj intervju jednostavno morate pročitati...
Pročitajte i druge ekskluzivne intervjue:
- INTERVJU: Vladimir Nikolić, suosnivač srpskog aukcijskog portala Limundo
- INTERVJU: Mladen Malik – Evo kako je eZadar.hr postao superuspješan news portal
- INTERVJU Ivan Brezak Brkan: Poslodavci, vrijeme je da se pojavite na Twitteru i Fejsu
Za one koji Vas ne poznaju – možete li se ukratko predstaviti?
Vrlo kratko, ja posljednjih petnaestak godina zarađujem kao web developer, a kad sam 2006. godine pokušao pokrenuti jedan vlastiti startup shvatio sam da ne znam kako to napraviti, kako doći do potrebnog kapitala i slično, te sam aktivno krenuo proučavati sve o tome. Ispostavilo se da to zanima i druge, tako da smo početkom 2007. pokrenuli udrugu Ini.hr (izvorno se zvala "Initium"), a u svibnju te godine i prvu konferenciju Web.Start. Ta se konferencija s još većim uspjehom održala i sljedeće godine, a pored nje organizirali smo i još nekoliko događanja (prvi Mobile Monday Hrvatska, TMT Ventures, BarCamp Zagreb itd), a posebno mi je drago što su ljudi s kojima sam tada surađivao na Web.Startu kasnije samostalno pokrenuli vlastite uspješne projekte (Idesh, Plan B, IT Showoff, Netokracija).
Jedan od projekata koje smo u to vrijeme pokrenuli bila je i mreža poslovnih anđela CRANE, a tada smo ustanovili i tradiciju redovnih okupljanja startup zajednice u Zagrebu, isprva jednom tjedno kao OpenCoffee Club (globalna inicijativa Saula Kleina; zagrebački OCC bio je treći u svijetu nakon Londona i Dublina). Taj se tjedni ritam pokazao kao nepraktičan, pa smo tijekom 2010. pokrenuli mjesečni event pod nazivom Startup Srijeda koji se do sada pokazao kao vrlo uspješan s redovnih stotinjak sudionika svakog mjeseca.
Što se mene osobno tiče, u međuvremenu sam nastavio raditi kao developer, paralelno radim na novom projektu (koji je još u stealth fazi), a surađujem i s nekoliko domaćih startupa kao njihov savjetnik.
Možete li dati jednu generalnu ocjenu postojećeg stanja na domaćoj startup sceni?
Mislim da mogu reći da sam osobno jako zadovoljan stanjem u kojem se startup scena nalazi u ovome trenutku kad je u tijeku jedna od najvećih ekonomskih kriza u posljednje vrijeme - a svakako najveća koju je doživjela većina sudionika te scene, jer je većinom riječ o mladim ljudima koji su u vrijeme Domovinskog rata bili djeca.
Usudio bih se reći da je kriza čak na neki način potakla razvoj startupa jer je nesigurnost stalnog zaposlenja učinila poduzetništvo isplativim izborom, a munjeviti razvoj tehnologije u posljednje vrijeme učinio je mogućim brz i jeftin izlazak na globalno tržište.
Uglavnom, danas u Hrvatskoj imamo sve više mladih (i manje mladih) poduzetnika koji pokreću ono što bismo mogli nazvati startupima. Konačno smo dobili i prve međunarodno priznate projekte za koje svjetski ulagači pokazuju interes za ulaganje. GoHome i ShoutEm su osigurali investicije fondova rizičnog kapitala (venture capital), GIScloud i Farmeron su pobijedili na SeedCampu, a i brojni drugi su se uspješno predstavili na svjetskom tržištu kao (Spotie, SalesPod, WhoAPI, CodeAnywhere i drugi).
Stanje sigurno nije savršeno. Koji su najveći problemi domaće startup scene?
Problema ima više, no mislim da se generalno mogu svesti u tri glavne kategorije: edukacija, financiranje i ego.
Po mom osobnom mišljenju, najveći problem je u edukaciji, odnosno razumijevanju što je to online poslovanje, koje tržište treba ciljati i kako, te koji su sve elementi koji neku tvrtku mogu dovesti do uspjeha na online tržištu, prije svega globalnom, ali i lokalnom. Kroz prijave koje pristižu u CRANE može se jako dobro vidjeti koliko ljudi ne razumije neke osnovne postavke takvih projekata, a često se i iznenadim kad sretnem ljude koji se godinama bave informatikom, pa čak i internetom, a da jednostavno nisu svjesni mogućnosti koje danas pruža online poslovanje. Mi se kroz Ini.hr i CRANE trudimo proširiti to znanje - nedavno je održana prva u nizu radionica pod nazivom Startup Master Class, a redovno držimo predavanja i na sveučilištima i drugim ustanovama, tako da se stanje polako popravlja. Posebno je dobro što oni startupi koji postignu određen uspjeh i sami aktivno sudjeluju u edukaciji, pa je tako Viktor Marohnić iz ShoutEma nedavno u Zagreb doveo osnivače slovenske Zemante koji su pričali o svojim iskustvima, dok Hrvoje Bujas iz GoHomea u sklopu udruge CISEx pomaže savjetima i iskustvima.
Iako se osnivanjem CRANE-a situacija ponešto popravila, izvori financiranja u Hrvatskoj su još uvijek slabi i nedovoljni. Zapravo jedini institucionalni ulagač je BICRO koji ima relativno dobar stav no ipak je državna institucija, što sa sobom nosi cijeli niz problema. Od krutog i sporog sustava ocjenjivanja i odobravanja projekata do nedostatka novca koji se mora čekati i po nekoliko mjeseci nakon prihvaćanja projekta. Za kasnije faze ulaganja u Hrvatskoj jednostavno nema adekvatnih investitora, ali to i nije tako velik problem, jer tada tvrtka već lakše može potražiti svjetske partnere; ali još uvijek mnogi slome zube na prvoj stepenici, u osnovnoj tj. seed fazi. Srećom, to se mijenja dostupnošću svjetskih seed ulagača kao što su Seedcamp, HackFwd, YCombinator i drugi, no kod njih je konkurencija jako velika i nije se lako probiti, pogotovo u najranijoj fazi projekta.
Kad sam pod jednim of glavnih problema naveo "ego", mislio sam na opasnost koju domaćim startupima može predstavljati nerealna percepcija javnosti, a posebice medija. Mi smo malena sredina, i vrlo često neke redovne korake u razvoju znamo doživljavati kao "senzacionalan uspjeh", dok se stvarni uspjesi i postignuća ignoriraju i zanemaruju. Kad je ShoutEm prije dvije godine prikupio investiciju od VC fonda RSG Kapital, Jutarnji je o njima objavio veliki članak - i dok je sam članak bio dosta umjeren i korektan, preko dvije stranice se kočio naslov "Mi smo napravili hrvatski Twitter i zaradili 1,2 milijuna eura". Sam taj naslov pokazuje temeljno nerazumijevanje osnova poduzetništva (investicija nikako nije "zarada"), ali i stav domaćih medija da sve mora biti "senzacionalno" ako ne i "bestijalno".
Nažalost takav stav ne koristi nikome, a dapače može i škoditi ako osnivači popuste takvom "glađenju ega" i sami sebe uvjere da je uspjeh to što su se pojavili u nekoliko domaćih medija. Drugi oblik opasnog ega je - s čime sam se već više puta osobno susreo - zatvorenost prema savjetima i prijedlozima, gdje je poduzetnik čvrsto uvjeren da je u pravu i nije spreman poslušati savjete i razmisliti o njima.
Zašto tek mali broj hrvatskih startupa uspijeva osigurati ulagački kapital. Da li je riječ o nedovoljno ambicioznim projektima ili je Hrvatska još uvijek u nekom “Bermudskom trokutu” kada su u pitanju rizična ulaganja u tehnološke projekte?
Kao prvo, treba razumjeti jednu stvar: svugdje u svijetu samo mali broj startupa dolazi do investicije, iz raznih razloga. Prvi i najvažniji razlog je što fondovi rizičnog kapitala ne žele ni razmotriti projekt dok on nije već nešto postigao, odnosno nitko neće uložiti u klasičnu sliku "dva momka s PowerPoint prezentacijom". Nužno je dokazati da ste u stanju stvoriti proizvod i plasirati ga na tržište - magična riječ za sve VC ulagače je "traction", odnosno konkretan rezultat u vidu broja korisnika ili, idealno, konkretnog prihoda, čak i minimalnog.
Drugo, usudio bih se reći da broj hrvatskih startupa koji su došli do te faze ulaganja i nije tako malen. Ako zanemarimo infrastrukturalna ulaganja poput Iskona i Metroneta, te se ograničimo na globalne startup projekte, imamo nekoliko solidnih primjera takvih ulaganja: prije svega GoHome i ShoutEm, ali ako u definiciju uključimo i globalne seed ulagače tu su još i GIScloud i Farmeron, a u tijeku su pregovori s još nekolicinom startupa. Uzmemo li u obzir da je Hrvatska malena, te da je naša startup scena također vrlo mlada, to je i više nego odličan rezultat.
I treće, dok se VC ulaganje kod nas gleda kao neka vrsta uspjeha, važno je naglasiti kako u mnogim slučajevima ono nije niti potrebno. U Hrvatskoj, ali i u ostatku regije, imamo cijeli niz primjera tvrtki koje vrlo uspješno djeluju na globalnom tržištu bez vanjskih ulaganja i ulagača poput PandoPad, Polar Software, activeCollab, Nordeus i drugih.
U posljednje vrijeme često spominjani Nenad Bakić nedavno je ustvrdio kako Hrvatska nikada neće imati uspješnu industriju rizičnog kapitala. Vi se ne slažete s tom njegovom tvrdnjom?
Prije svega, ne samo da se u potpunosti slažem s Nenadovom tvrdnjom, nego sam čvrsto uvjeren da za "hrvatsku VC industriju" nema nikakve potrebe.
Malo ljudi je svjesno da u Hrvatskoj postoji niz fondova koji se reklamiraju kao "fondovi rizičnog kapitala" - službeni naziv im je "fondovi za gospodarsku suradnju", a među njima su najpoznatiji Questus i Nexus. I Nenad i ja smo već pisali o tim fondovima i njihovoj učinkovitosti, tako da neću ovdje trošiti puno prostora na njih; samo ću reći da se na njih ne može računati kao na pokretače domaće startup scene, što dokazuju i njihova najnovija ulaganja.
Zašto država ne bi financirala otvaranje fonda rizičnog kapitala koji bi ulagao u perspektivne domaće projekte - na "tržišnim osnovama". Ako nemamo kvalitetne fond menadžere, uz dobru "naknadu" uvijek za rukav možemo povući strance. Zar ne mislite da bi to bila dobra inicijativa?
Ne, nipošto.
Kao prvo, rizični kapital je po svojoj prirodi prilično drugačiji od većine drugih oblika ulaganja i nije dovoljno biti dobar fond menadžer da bi se vodio uspješan VC fond. Ako pogledamo svjetska iskustva, sve najuspješnije venture fondove pokrenuli su ljudi s iskustvom u tehnologiji: Don Valentine, osnivač Sequoia Capitala, svojedobno je vodio prodaju i marketing u tvrtki Fairchild Semiconductor s kojom je i rođena Silicijska dolina, dok je Marc Andreessen, autor prvog grafičkog Web browsera Mosaic, danas partner u VC tvrtki Andreessen Horowitz. Stoga, nije dovoljno prikupiti puno novca - potrebno je naći ljude koji će taj novac znati usmjeriti na pravi način.
Drugo, motivacija VC fondova nije poticanje razvoja određene grane ili sektora, već isključivo profit, u čemu su državne institucije zloglasno loše. Uglavnom, bilo bi daleko bolje kad bi država usmjerila sredstva u financiranje temeljnih R&D istraživanja, kao što donekle i radi kroz BICRO, ali u većem obimu; te kad bi olakšala investiranje i upravljanje novim tvrtkama kroz efikasnije zakonodavstvo, smanjivanje nameta, eliminiranje poreza u prvim godinama poslovanja i slično. Danas imamo besmislenu situaciju da se čak i državni poticaji i donacije u nekim slučajevima tretiraju kao prihod i ulaze u poreznu osnovicu tvrtke.
Svako malo u medijima se pojavi ideja da Hrvatska za uspjeh IT industrije mora privući divove poput Googlea i Facebooka. Smatrate li da bi bilo pametnije ulagati u male "domaće" IT tvrtke nego trošiti novac na subvencije za dolazak velikih igrača koji ionako van matičnih tržišta uglavnom otvaraju prodajna predstavništa, a ne neke velike razvojne centre?
Samo ću ponoviti ono što sam već kazao. Država ne bi trebala ništa poticati, samo bi trebala prestati ometati razvoj. Marko Rakar je svojedobno odlično opisao realnu situaciju za informatičko poduzetništvo u Hrvatskoj danas, a ovdje mogu samo ponoviti ono što sam tad napisao u komentaru na njegov članak.
Jedini način da se bilo koju veliku stranu tvrtku dovede u Hrvatsku jest da joj se ovdje pruže drastične beneficije, kakve ne može naći nigdje drugdje. A ako se to može, ne vidim zašto se ne bi moglo iste takve beneficije pružiti i domaćim firmama. Dakle, cijela priča je besmislica osim ako se drastično ne promijene uvjeti poslovanja, a onda su i Google i Amazon i svi drugi savršeno nebitni...
Što kažete na fenomen kloniranja i lokaliziranja američkih online servisa koji se u posljednjih nekoliko godina pojavio u Njemačkoj. Da li je to nešto na što bi trebali obratiti pozornost i tehnološki poduzetnici? Na primjeru grupne kupovine vidjeli smo da je s jakim prokušanim konceptom u kratkom vremenu moguće pokrenuti uspješan (za naše pojmove) regionalni biznis...
Apsolutno ne. Da se prvo osvrnem na ovo zadnje: sve što smo na tom primjeru vidjeli jest da u Hrvatskoj može uspješno funkcionirati jedna tvrtka tog tipa, Kolektiva, i to uz znatnu pomoć stranog kapitala, između ostalog upravo od spomenutih Nijemaca odnosno braće Samwer - dok većina ostalih životari na rubu isplativosti.
Spomenuti model kloniranja ima smisla samo ako:
a) imate pristup do dovoljno velikog tržišta da ste zanimljivi nekom potencijalnom akviziteru koji želi putem vas doći do korisnika (a upravo tržište njemačkog govornog područja jedno je od najvećih u razvijenom svijetu, sa 100 milijuna govornika).
b) da ste među prvima na tom području, jer će akvizitere zanimati samo oni najveći. To dovodi do konkurencije cijenama i agresivnim marketingom, umjesto na kvaliteti proizvoda, što nikako nije dobro za krajnjeg korisnika, a i ograničenog je dosega.
To ne znači da neki takvi projekti neće uspjeti, no jedna lasta ne čini proljeće, a Hrvatska je jednostavno premaleno tržište da bi se takav pristup mogao dugoročno isplatiti. Nije dovoljno slijepo kopirati nešto što je nekome uspjelo, jer su okolnosti obično različite - takav pristup se naziva "cargo cult" i nažalost smo u ovim krajevima i previše često bili njegovi svjedoci (ekonomist Bryan Caplan nazvao je komunizam "najvećim cargo kultom kojeg je svijet ikad vidio"). Stoga poručujem svima koji razmišljaju o pokretanju startupa da skinu s glave slušalice od kokosa i usmjere se na svjetsko tržište, te da pokušaju razviti proizvod koji će biti globalno konkurentan.
Zar ne bi domaćim startupima bilo pametnije (i jednostavnije) proširiti svoje usluge na širu regiju i Istočnu Europu nego srljati na svjetsko tržište? Valjda je veća vjerojatnost da će neka velika njemačka ili francuska kompanija kupiti startup koji pokriva dobar dio Istočne Europe, nego ljudima usađivati lažnu nadu o ponudama za preuzimanje nekih velikih tvrtki iz Silicijske doline kojima, budimo iskreni, Balkan baš i nije prioritet? (pod pretpostavkom da 99% domaćih startupa nema revolucionarne ideje koje svijet jedva čeka)
Ovo pitanje u sebi krije dvije temeljne krive pretpostavke, pa ću se pozabaviti objema.
Prvo, svatko tko pokreće startup računajući kako će ga kroz neko vrijeme netko preuzeti, bez obzira radi li se o tvrtki iz Europe ili Silicijske doline, bolje da se toga niti ne prihvaća. Osnovni cilj postojanja startupa je razvijanje proizvoda koji ciljnim korisnicima rješava konkretan problem, te izgradnja poslovnog modela na bazi tog proizvoda; prodaja tvrtke tek je sporedan efekt, koji pruža osnivačima i ulagačima priliku da povrate svoje ulaganje. Kao što sam već spomenuo, gotovo svaki tehnološki startup s dovoljnok trakcijom u nekom trenutku počinje primati ponude za prodaju, ali samo oni koji ih ne prihvate postaju najveći. Također, ako tvrtka nema vanjskih ulagača, nema ni imperativa da bude prodana; stoga nema nikakvog razloga da ne raste organski, reinvestirajući dobit u dalji razvoj.
Drugo se tiče pretpostavke da "99% domaćih startupova nema revolucionarne ideje koje svijet jedva čeka". A čemu takva pretpostavka? Ponovo, uspješni startupi rješavaju konkretne probleme svojih korisnika radeći to na bolji način nego konkurencija - i to je sva tajna uspjeha. Nikakve "revolucionarne ideje" nisu potrebne da bi se uspjelo, samo treba pronaći konkretan problem i riješiti ga na način koji će privući korisnike. Čak i "najrevolucionarniji" projekti su u početku izgledali kao loše ideje s ograničenim potencijalom - najbolji primjer za to je Twitter, koji je drastično promijenio način komuniciranja putem interneta, dok je u početku bio tek usputni projekt njegovih osnivača.
Dakle, ovako postavljeno pitanje je bespredmetno - uopće ne treba razmišljati je li "lakše" i "vjerojatnije" startup prodati u Europi ili negdje drugdje, nego se treba usmjeriti na rješavanje konkretnog problema.
Globalno tržište je vrlo važno, ali ne zato što će netko možda kupiti firmu jednog dana, već zato što predstavlja neusporedivo veći broj potencijalnih korisnika.
Na prste jedne ruke možemo nabrojati "izlaze" (prodaja, izlazak na burzu) na domaćem startup tržištu. Kako savladati tu prepreku?
Ustvari, kao i u slučaju VC ulaganja, ta ruka ima malo više prstiju nego što bismo očekivali. Istina, izlazak na burzu (popularni IPO) je neostvarivi san domaćih privatnih tvrtki, ali slična je situacija i SAD-u, gdje smo tek prošle godine doživjeli malo veći rast broja IPO-a nakon drastičnog pada prije desetak godina. Ali zato klasične akvizicije, gdje jedna tvrtka kupuje drugu, i nisu sasvim nepoznate među hrvatskim startupima i online poduzetnicima. Čak i ako zanemarimo infrastrukturne akvizicije (Croadria, Iskon) ili one u pomalo neobičnim okolnostima (HGspot), postoji solidna lista projekata koji su promijenili vlasnika u posljednjih nekoliko godina. Namjerno kažem projekata, jer je tek u dijelu slučajeva prodana cijela tvrtka (Net.hr, MojPosao), dok je u ostalim slučajevima predmet prodaje bio samo određeni projekt, uključujući domenu, programski kod i bazu podataka korisnika. U takve, kako ih volim nazivati, "zip file" akvizicije (koje nisu ništa manje značajne) možemo uključiti projekte Who is hosting this?,Naslovnica.info, Tulumarka, Posao.hr i Brands od the World. U nekim slučajevima kupci su bili domaći, a u nekima strani, no u svakom slučaju osnivači su izašli iz cijelog procesa više nego zadovoljni rezultatom.
Naravno, valuacije tih izlaza ne mogu se usporediti s onima o kojima čitamo u vijestima iz Silicijske doline, što je i logično s obzirom na ograničenost našeg tržišta. Jedini način da neki hrvatski startup dosegne sličnu razinu jest da se ponaša slično kao i svi globalni startupi: da razvije kvalitetan proizvod, zanimljiv velikom broju korisnika bez obzira na lokaciju; zatim da izađu na globalno tržište, te se čak i fizički presele u neki od svjetskih centara poput Berlina, Londona ili Kalifornije; te da na kraju rastu i povećavaju broj korisnika.
Ima jedna činjenica koje mnogi nisu svjesni: apsolutno svaki startup koji ima zanimljiv proizvod dostupan i koristan širokom tržištu dobit će vrlo rano ponude za akviziciju - čak su i osnivači Google u prvoj godini svog postojanja (dok je njihova tražilica bila tek nepoznati pridošlica u moru postojećih divova) imali na stolu ponudu za akviziciju u iznosu od milijun dolara. Mnoge takve tvrtke se i prodaju, no mi za njih nikad ne čujemo, jer je riječ o relativno malim iznosima koji medijima nisu zanimljivi za prenošenje. Tko bi danas čuo za Google da su Sergey i Larry tada prihvatili ponudu?
Stoga ne treba previše sanjati o velikim akvizicijama - treba raditi i razvijati proizvod, a ako je kvalitetan takve ponude će doći same. I tada svaku od njih treba pojedinačno razmotriti i odlučiti: je li ovaj iznos dovoljan da se zauvijek odreknem svog sna?
Koliko kvalitetno danas radi udruga CRANE?
Nezgodna strana ovog pitanja jest da je vrlo teško reći što znači "kvalitetno" kad je riječ o jednoj aktivnosti koja je još u svojim začecima, kao što su ulaganja poslovnih anđela u Hrvatskoj. CRANE postoji oko tri godine i u tom razdoblju je prošao kroz nekoliko faza veće i manje aktivnosti.
Mogu reći da se udruga prilično preporodila kad je tijekom 2010. godine uzela Dalibora Čveka kao tajnika, te kad su u istom periodu uvedene članarine, čime su ostali samo oni članovi koji su stvarno zainteresirani za analizu pridošlih projekata i ulaganje u njih.
Od lipnja 2008. godine, kad su zaprimljene prve prijave, u CRANE je prijavljeno nešto više od 300 projekata. Od toga je četrdesetak dobilo priliku predstaviti se pred našim članovima, a realizirano je jedanaest ulaganja u ukupnom iznosu većem od 700.000 eura. Prijave pristižu i dalje i početkom sljedeće godine planiramo održati showcase event na kojem će se najkvalitetniji moći predstaviti našim članovima.
Prošlo je premalo vremena da bismo mogli reći koliko su ulaganja CRANE-ovih članova bila uspješna, no zasad većina projekata napreduje solidno i uspješno se razvija, a neki poput SalesPoda postižu i dobre uspjehe na međunarodnom tržištu.
Možete li za kraj proslijediti kakav koristan savjet novim domaćim tehnološkim poduzetnicima ili ljudima koji tek razmišljaju o pokretanju vlastitog startupa?
Mogu, i to nekoliko:
1. Maksimalno usmjerite svoje poduzetničke napore na globalno tržište; Hrvatska je jednostavno premala, a poslovanje je toliko teško da ćete neizostavno više puta slomiti zube prije nego što uspijete. Umjesto toga, odmah ciljajte svjetsko tržište; danas je zahvaljujući webu jednako lako doseći New York kao i Zagreb, a troškovi su tek minimalno veći, obično za ne puno više od prijevoda sadržaja na sajtu.
2. Riješite konkretne probleme. Nemojte tražiti "što najbolje ide" (tamo ste već zakasnili) ili "kako to drugi rade" (to je cargo cult, jer ne znate što sve stoji iza izvornog uspjeha), već pronađite nešto što jasno predstavlja problem, po mogućnosti što većem broju ljudi i proizvedite rješenje za taj problem. Taj problem može biti stvaran, ali i neizravan - recimo računalna igra je jedno od rješenja problema "kako provesti slobodno vrijeme".
3. Nemojte misliti da nemate konkurenciju; ona uvijek postoji. Ako imate sreće ona nije izravna, ali u konkurenciju spada sve što rješava isti problem korisnika kao i vaš proizvod. Dakle, igri iz prethodnog savjeta nisu konkurenti samo druge igre, nego i knjige, filmovi, televizija, pa čak i priroda.
4. Zaboravite "revolucionarne ideje" i da će vam ih netko ukrasti. Niti po slovu zakona se ideja ne može ukrasti (što ne znaju ni neki naši odvjetnici, ako je suditi po nekim nedavnim slučajevima), a i u praksi je važnije kako je ideja realizirana i na kojem tržištu. Za svaku ideju koja vam je pala na pamet postoje tisuće ljudi širom svijeta kojima se dogodilo isto.
Foto: Dubravko Sorić, Marina Filipović, Kukuriku koalicija
