Menu
Jeste li ikad čuli za Super Mario efekt?
Bivši NASA-in inženjer Mark Rober koji je postao YouTube zvijezda s gotovo 2 milijuna pretplatnika pozvao je prije nekoliko godina svoje pratitelje da se uključe u jednostavan izazov osnovnog programiranja kako bi pokazao da svi mogu naučiti programirati.
Zadatak je bio da riješe jednostavnu zagonetku koju je napravio s prijateljima, a cilj svim sudionika je bio a dovedu automobil kroz labirint tako da poslažu blokove koda koji predstavljaju tipične
računalne operacije programiranja.
50 tisuća ljudi priključilo se izazovu, odnosno testu.
No istina je da je htio testirati nešto sasvim drugo.
Sudionici nisu znali da zapravo postoje dva testa.
Polovica sudionika dobila bi negativne bodove za svaku napravljenu grešku. Na ekranu bi vidjeli
poruku „Neuspješan pokušaj. Izgubili ste 5 bodova. Sada imate 195 bodova. Molimo pokušajte ponovo.“
Druga polovica bi nakon greške samo dobila poruku „Neuspješan pokušaj, molimo vas pokušajte ponovo.“ Razlika u tim porukama otkrila je nešto nevjerojatno o ljudskoj psihologiji.
Čak 68% ljudi iz grupe onih koji nisu gubili bodove riješilo je izazov, dok je u drugoj skupini njih svega 52% to uspjelo. To je razlika od 16%!
Zašto je tako velika razlika?
Jer su ovi potonji manje puta pokušavali doći do rješenja. Nisu bili toliko željni učiti iz pogreške obzirom da su se pogreške kažnjavale.
Sudionici iz grupe koja nije gubila bodove u prosjeku su pokušavali riješiti izazov kroz 12 ponavljanja, dok su oni iz grupe gdje su se bodovi gubili pokušavali svega 5 puta.
Mark je ovakav rezultat usporedio s igranjem videoigrice Super Mario. On i njegovi prijatelji stalno su pokušavali doći do kraja. Fokus im je bio na cilju, nikad na pogreškama koje su napravili (sjetite se i igre Angry Birds, ista stvar je bila. Igraš dok ne pobijediš, nema kazni.)
Iz tog je razloga stvorio termin "The Super Mario Effect".
Strah od poraza ograničava naše učenje i napredovanje.
Važna lekcija koju smo dobili ovim testom je snažan podsjetnik kako moramo educirati i našu djecu i naše zaposlenike. Razlika između „učim iz pogrešaka“ i „fokusiram se na pogreške“ napravit će čudo u napredovanju.
No edukativni sustavi diljem svijeta uče nas porazima. Svaki naš korak od posla u školu se ocjenjuje, a „poraz“ se kažnjava. Ako nešto ne svladaš odmah ili u onom roku kojem je zadan, dobiješ poruku od sustava da nisi dovoljno dobar. Nema poticaja da pokušaš iznova.
Ovako izgleda edukacija u većini zemalja u 3 koraka:
Učitelj: daje učeniku ocjenu nedovoljan
Roditelji: grde učenika zbog ocjene
Učenik: razvije depresiju umjesto želju za učenjem
Zapravo bismo trebali okrenuti školstvo na glavu, uvesti dio onog što se radi u nekim skandinavskim zemljama poput Finske, koja ima jedan od najboljih i najuspješnijih sustava na svijetu.
U Finskoj nema ocjena na početku školovanja sve do 5. razreda (a ni kasnije nema standardiziranih testova osim na kraju srednje škole). Sat traje 45 minuta, a pauza nakon toga nije 5 minuta, nego 15, taman koliko je potrebno da se mozak odmori prije nego prijeđe na novi zadatak.
Atmosfera u školi je opuštena, nema negativnih bodova i kazni. Dijete koje nije u konstantnom stresu od ocjene nema blokadu da nešto pokuša ponovo naučiti, da pogriješi i samo nastavi dalje. Ništa ga ne blokira.
Možda bismo tako odgojili generaciju sretnijih ljudi koji će postati i uspješniji radni ljudi, koji se neće bojati pokušavati pronaći rješenje, koji se neće skriti od šefa ako pogriješe, kojima je pogreška zapravo samo stepenica do uspjeha.
Pokušajte odgajati i svoju djecu, ali se i odnositi i prema svojim zaposlenicima na način da se ne fokusirate na njihove pogreške, nego iskoristite te pogreške kao način učenja.
Ili kako je to rekao Thomas Edison:„Nisam doživio neuspjeh. Samo sam pronašao 10.000 načina koji ne rade."
Foto: Angga Ranggana Putra / Unsplash
