Mitsui Takatoshi - od jednog zaposlenika do njih 3 milijuna

Mitsui slovi za jednu od najvećih i najstarijih kompanija u Japanu.

Njena povijest seže u 1673. kada je Mitsui Takatoshi, sin proizvođača sakea i zalagaoničara, otvorio dućane tekstila u Kyotu i Edu (današnjem Tokyo).

Prvi pothvati

Još u dječačkoj dobi, dok je pomagao ocu i braći u vođenju obiteljske firme, Takatoshi je pokazao veliki talent za biznis. U godinama koje su slijedile uspio je steći pozamašno bogatstvo baveći se pozajmljivanjem novca u rodnoj Matsuzaki na zapadu Japana.

U dobi od 50-godina, Takatoshi se odlučio na poslovni pothvat koji mu je osigurao mjesto u povijesti. Otvorio je trgovinu kimonima zvanu Echigoya u Edu, prijestolnici Japana i njegovim najprosperitetnijem tržištem.

Kimono, što u prijevodu znači „odijelo“, je sve do 19. stoljeća bio odjevni predmet koji su nosili svi u Japanu.

Echigoya bi bio još samo jedan dućan kimonima da nije bilo Takatoshijeve genijalnosti, koja je izdvojila firmu iz mnoštva identičnih i zauvijek promijenila način na koji se ovaj biznis vodio stoljećima.

Takatoshijeve poslovne inovacije

Takatoshi je uveo praksu prodaje kimona direktno u trgovini. Prije njega su trgovci kimonima poslovali na način da su uzimali narudžbe i dostavljali dovršena kimona u domove svojih klijenata.
Dok su klijenti tradicionalnih prodavača kimona bili pretežno feudalni vladari i bogati trgovci, Takatoshi je uspješno proširio bazu svojih klijenata na srednju klasu.
Tradicionalne kimono trgovine nisu običavale koristiti fiksne cijene i kredit je općenito bio jedini način plaćanja. Računi su se plaćali dvaput godišnje, u ljeto i prije Nove Godine. Takatoshi je modernizirao sustav plaćanja uvođenjem fiksnih cijena i prihvaćajući samo gotovinu.
Umjesto da prodaje čitavu dužinu kimona od 11 metara, što je bila standardna praksa drugih trgovina, Takatoshi je prodavao odjeću u dimenzijama koje je želio klijent.
Echigoya je bila prva trgovina u kojoj su žene radile kao prodavači.
Takatoshi je među prvima u Japanu reklamirao svoj brand. Činio je to dijeleći besplatne kišobrane svojim mušterijama te se za kišnoga dana Mitsui logo vidio po cijeloj prijestolnici.

Veliko bogatstvo koje je Takatoshi zgrnuo u biznisu tekstilom poslužilo mu je da diversificira svoje poslovanje na pozajmljivanje novca i druge financijske aktivnosti.

Do 1691. obitelj Mitsui je imenovana „goyō shōnin“ ili „ovlaštenim trgovcima“ Tokugawa šogunata što im je otvorilo vrata najviših političkih krugova u zemlji. Za posljedicu kuća Mitsui postala je najveća japanska trgovačka kuća u Edo periodu (1603.-1867.). Kompanija je nastavila rasti i u narednom razdoblju. Do kraja Drugog svjetskog rata, Mitsui je prerastao u najveći i najmoćniji japanski zaibatsu s diversificiranim poslovnim interesima, posjedujući 270 tvrtki i zapošljavajući skoro 3 milijuna ljudi.

Mitsui je danas multinacionalna kompanija koja okuplja desetak kompanija koja se bave petrokemijom, cementom, trgovinom, graditeljstvom, energetikom, financijama i osiguranjem, strojogradnjom, rudarstvom, nekretninama, hranom i brodarstvom.

Ukoliko vam se sviđaju članci iz povijesti biznisa, pogledajte našu rubriku "Povijest biznisa".

Antička Mezopotamija je kolijevka civilizacije ali i - biznisa

Antička Mezopotamija je poznata kao kolijevka civilizacije, no manje je poznato da se smatra i kolijevkom biznisa.

Na tom su području nastale prve ekonomske institucije, poduzetnička klasa i prvi poslovni zakoni u povijesti.

U svojim svakodnevnim poslovnim aktivnostima antički su se Sumerani, Babilonci i Asirci uvelike oslanjali na poslovne ugovore. Od tisuće sačuvanih dokumenata koji potiču iz tog vremena veliku većinu čine upravo poslovni ili pravni ugovori. U ugovorima su se bilježili svi važniji događaji u životu antičkog čovjeka. Bilježila se primjerice prodaja robe ili imovine, vlasništvo, darovi, brakovi, posvojenja, zajmovi i dugovi. Njihovo poštivanje jamčio je zakon. Ako bi osoba prekršila odredbe iz ugovora, sud joj je mogao dodijeliti novčanu kaznu u iznosu od tri do 30 puta veću od vrijednosti ugovora.

Stari mezopotamski poduzetnici također su izumili neke inovativne alate, koji su dokaz njihove kreativnosti i snalažljivosti.

Teške omotnice, bez lizanja

Kada su kraljevi, službenici i biznismeni trebali poslati privatne informacije, radili su to na način koji se koristi i danas: stavljanjem poruka u omotnice. No, omotnice nisu bile načinjene od papira, već od gline kojom je Mezopotamija obilovala. Pisar, koji je u to vrijeme zarađivao za život pisanjem dokumenata, zapisivao je na glinenoj pločici upute klijenata. Jednom ispisana, pločica se morala osušiti i stvrdnuti. Potom se obavijala vanjskim slojem gline na kojem se naznačila adresa primatelja i pečat pošiljatelja. Nakon što bi omotnica stigla na adresu, primatelj bi razbio omotnicu, izvadio pločicu i pročitao dokument.

Izvolite potpisati ovdje

Kada je trebalo potpisati dokument antički Mezopotamci nisu koristili olovku već pečate. Prvi puta se pojavljuju oko 3500 g.pr.Kr. i ostaju u uporabi više od tri tisućljeća. Pečati su imali cilindričan oblik i izrađivali su se od materijala kao što su drvo, vapnenac, slonovača, kristali i drugi. Pečatnjaci su imali ugravirane simbole koji su identificirali vlasnika. Svaka gravura je bila jedinstvena, baš kao što je i svaki potpis jedinstven. Na taj je način pečatnjak služio kao jedinstveni osobni potpis i logo firme. Pečatnjacima se označavala roba, pisma i službeni dokumenti. Mnogi pečati imali su male rupice na dnu kako bi se mogli okačiti na lanac ili prikvačiti na odjeću.

Jesu li Rothschildi stekli bogatstvo u famoznoj bitki kod Waterlooa?

Veliko bogatstvo koje su stekli prvi Rothschildi, dovelo je do nastanka brojnih legendi o njihovom bogaćenju.

Jedna od najpoznatijih veže se za Nathana Rothschilda i famoznu bitku kod Waterlooa. Od petorice Mayerovih sinova, Nathan je posjedovao najveći talent za biznis i najzaslužniji je za ekspanziju obiteljskog poslovnog carstva.

Waterloo 1815. – ili što znači posjedovati prave informacije u pravo vrijeme

Priča glasi ovako. Odlučan da basnoslovno zaradi ili izgubi na temelju ishoda bitke kod Waterlooa Nathan je izveo jedan od najsmionijih financijskih poteza ikada. Bitka se odigrala 18. lipnja 1815. kod Waterlooa u današnjoj Belgiji. Akteri su bili francuska vojska pod zapovjedništvom cara Napoleona, i britanska vojska i njezini saveznici kojima je zapovijedao vojvoda od Wellingtona.

Poznato je da su Rothschildi u to vrijeme imali kurirsku i komunikacijsku mrežu koja je bila na glasu po svojoj brzini i pouzdanosti. Prema urbanoj legendi, Nathan je prvi saznao o Napoleonovom porazu preko kurira, i odlučio je maksimalno profitirati na toj informaciji. Naime, zaputio se na londonsku burzu i počeo prodavati sve svoje dionice, što je ohrabrilo nagađanja da je Napoleon pobijedio i da će engleske vrijednosnice uskoro postati bezvrijedne. Panika se širila i svi su krenuli voditi za Nathanovim primjerom.

Povjesničarima je teško razlučiti što je istina

Masovna prodaja dionica rezultirala je kolapsom engleske burze. Zatim je Nathan odigrao drugi potez. Poslao je svoje agente da ugrabe dionice po jako niskim cijenama, i nakon što je dva dana kasnije potvrđeno da je Napoleon zapravo izgubio rat, Nathan se našao na čelu impresivnog bogatstva.

Povjesničarima je teško razlučiti što je istina, a što fikcija u urbanim legendama o bici kod Waterlooa koje u različitim inačicama kruže popularnim i znanstvenim radovima. Bilo kako bilo, u posljednje vrijeme prevladava mišljenje da je Nathanova uloga u spomenutim događajima preuveličana i da je zaradio na burzi u to vrijeme, ali znatno manje od drugih investitora.

Dok nastali mit ima za cilj pokazati beskrupuloznost i pohlepu Rothschilda, također svjedoči o svevremenskoj važnosti posjedovanja pravovremenih i kvalitetnih informacija u poslovnom odlučivanju.

Shanxi trgovci – sinonim za razboritog i uspješnog biznismena do današnjeg dana

S tisuće godina dugom povijesti Kina ima jednu od najstarijih i najprosperitetnijih ekonomija u svjetskoj povijesti. Istaknuto mjestu u poslovnoj povijesti Kine pripada Shanxi trgovcima čija je poslovna tradicija trajala više od 500 godina.

Vođenja biznisa u Kini je bilo pod snažnim utjecajem Konfucijevih moralnih načela. Ideja da se poslovanje treba voditi u skladu s moralnim kodeksom koji čine poštenje, povjerenje, dobrohotnost i pravednost (“cheng xin ren yi”), bilo je široko prihvaćeno među Shanxi trgovcima i znatno je doprinijelo njihovom uspjehu.

Od siromaha do vodećih biznismena

Potičući iz siromašne i negostobljubljive provincije Shanxi u sjevernoj Kini, njezini su se stanovnici rano okrenuli trgovini kao sredstvu za preživljavanje. Njihov uspon je započeo u 14. stoljeću u vrijeme rane Ming dinastije (1368. -1644.). Mudro iskoristivši svoj geografski položaj i carevu potrebu da snabdijeva oko 1 milijun vojnika na Velikom Zidu, Shanxi trgovci su zauzvrat stekli monopol na sol. Sol je bio ključ bogatstva. Uskoro su se proširili na drugu robu, od koje im je čaj donio drugo bogatstvo. U potrazi za profitom, Shanxi trgovci su izgradili trgovačku mrežu diljem Kine, putujući i izvan granica do Mongolije, Rusije i Sjeverne Koreje. U 19. stoljeću su se proširili i na bankarske aktivnosti osnivajući banke zvane „Phiao“. Kako bi spriječili krivotvorenje certifikata koje su izdavali, Shanxi trgovci su izdavali zamršeni sustav tajnih kodova, obično skupinu od 12 znakova, koju je moglo odgonetnuti jedino osoblje banke.

„Duh Shanxi trgovaca“

Put Shanxi trgovca je bio dug i izazovan. Da bi uopće dobili priliku da budu obučeni za Shanxi trgovca, dječaci koji su bili na pripravništvu prvo su morali položiti „test poštenja“. Gospodar bi obično „podmetnuo“ srebro kako bi stavio dječakovo poštenje na kušnju. Samo oni koji su prijavili srebro gospodaru mogli su nastaviti sa svojim obrazovanjem.

Uspješnost je za Shanxi trgovce značila potpunu odanost biznisu. Od njih se tražilo da poduzimaju duga i opasna putovanja u daleke krajeve s kojih se mnogi nisu vratili. Nisu imali praznike, a posjet obiteljima katkad im nije bio omogućen godinama.

Njihova neustrašivost, predanost i etičnost u poslovanju često se opisuje kao „duh Shanxi trgovaca“. Zahvaljujući svojoj stručnosti i moralnom integritetu Shanxiji su ostali poznati kao jedna od najbogatijih trgovačkih grupa u povijesti, poznata u Aziji i Europi.

Bogatstvo kojem je teško odoljeti

Često se postavlja pitanje što je zapravo stajalo iza njihove spremnosti da podnose velike žrtve i napore? Odgovor glasi: uvjerenje da mali uspjeh nije dovoljan.

Bogatstvo koje su uspješni Shanxi trgovci posjedovali u nekim je razdobljima premašivalo ono državne riznice. U 19. stoljetnoj Kini bilo je barem osam Shanxi obitelji, od koje je svaka posjedovala bogatstvo od preko 1o milijuna taela srebra. U to vrijeme, to je bio iznos godišnjeg prihoda Qing vlade.

Prvi Rothschildi i put do bogatstva

Rothschildi su slavni bankari, filantropi i mecene umjetnosti čije ime služi kao sinonim za bogatstvo i prestiž više od 250 godina.

Na margini društva

Priča o Rothschildima počinje u 18. stoljeću u gradu Frankfurtu na Majni. Iako je grad bio mjesto brojnih poslovnih prilika, istovremeno je bilo mjesto i brojnih ograničenja za jednu skupinu stanovnika – Židove.

U to su vrijeme Židovi bili prisiljeni živjeti u odvojenoj gradskoj četvrti, zvanoj geto, smještenoj između gradskih zidina i jarka. Posjećivanje javnih kavana ili atraktivnijih šetnica u gradu nije im bilo dozvoljeno. Također im je bilo zabranjeno napuštati geto noću, nedjeljom ili tijekom kršćanskih blagdana. Kuće su se međusobno razlikovale po znaku ili štitu određene boje koji se nalazio na ulaznim vratima svake kuće. Jedna od kuća imala je kao znak prepoznavanja mali crveni štit. Bila je to kuća Rothschilda. Odatle dolazi i ime obitelji – „zum rothen Schild“, što u prijevodu znači „s crvenim znakom“.

Mayer Amschel Rothschild

Sve je počelo s Mayerom Amschelom Rothschildom rođenim 1744. koji je osnovao bankarsko carstvo. Iako mu je bila namijenjena karijera rabina, nakon očeve smrti postao je pripravnik u bankarskoj firmi Oppenheimera u Hanoveru. Nakon što mu je pripravništvo isteklo, Mayer Amschel se vratio u Frankfurt i započeo vlastit biznis.

Prilika koja je otvorila vrata obiteljskom usponu, pojavila mu se, zbog njegova hobija. Naime, od djetinjstva je Mayer Amschel bio zainteresiran za numizmatiku i posjedovao je rijetke i vrijedne kovanice. To ga je dovelo u kontakt s drugim strastvenim kolekcionarom – Williamom IX, nasljednim princom male kneževine u središnjoj Njemačkoj. Njegova obitelj bila je jedna od najbogatijih vladajućih kuća u Europi. Mayer Amschel je uspio postati njegov bankar.

Internacionalna banka

Mayer Amschel je naumio osnovati međunarodno bankarsko carstvo. Svojih petero sinova – Nathana, Jacoba, Salomona, Carla i Amschela – poslao je da osnuju centralne banke u svim većim financijskim središtima tadašnje Europe – Frankfurtu, Londonu, Napulju, Beču i Parizu.

Obiteljski biznis je iznimno profitirao od Francuske revolucije i Napoleonskih ratova. Rothschildi su bili jedina banka koja je prekoračivala granice države. Prije svoje smrti 1812, Mayer Amschel Rothschild je ostavio stroge upute svojim potomcima kako da upravljaju obiteljskim biznisom.

Nathan je postao ključna osoba za ekspanziju obiteljskog poslovnog carstva. Hrabar, temperamentan i visoko inteligentan, oblikovat će ekonomsku i političku sliku Europe. Obitelj je funkcionirala kao centralna banka Europe i financirala vlade tijekom Napoleonskih ratova. Osim što su mogli obaviti kompleksne financijske transakcije, također su bili poznati po brzoj i efikasnoj komunikaciji i diskreciji. Sve im je to donijelo nadimak „financijskih čarobnjaka“. Nakon što je rat okončan 1815, Rothschildi su navodno bili među najbogatijim, ako ne i najbogatija obitelj u Europi.

U znak zahvalnosti za njihove doprinose, austrijski car je Rothschildima dodijelio plemićki status. Njihov obiteljski grb prikazuje stisnutu šaku koja drži pet strelica – simbolizirajući braću i njihovo jedinstvo. Obiteljski moto "Concordia, Integritas, Industria" upućuje na kvalitete koje su ih dovele do uspjeha – jedinstvo, integritet i naporan rad.

Jacques Coeur – najbogatiji biznismen 15. stoljeća

Jedan od najbogatijih ljudi kasnog srednjeg vijeka živio je u Francuskoj u 15. stoljeću i zvao se Jacques Coeur. Njegova spektakularna karijera jedan je od rijetkih primjera iz prošlosti koji savršeno ilustrira sve mogućnosti i opasnosti koje je sa sobom nosio položaj biznismena u to doba.

Putovanje koje je promijenilo sve

Jacques je rođen 1395. g. u Bourgesu u obitelji sitnog trgovca. Prve poslovne korake započeo je u kovnici novca koje su bile pod kraljevom nadležnošću.

U dobi od 37. g. Coeur se otisnuo s grupom trgovaca iz Montpelliera na Levant. Još uvijek nije jasno koja je bila svrha tog putovanja – duhovno hodočašće, diplomatska misija ili poslovno putovanje. Bilo kako bilo, Coeur se vratio u Francusku s jasnom vizijom kako će izgraditi svoje poslovno carstvo.

Put ka bogatstvu

Levant, poznat kao „zemlja izlazećeg sunca“ ili istočno Sredozemlje, je povezivao kršćanska tržišta na zapadu s onim muslimanskim na istoku. Coeur je postavio sebe na čelo tog iznimno profitabilnog posla.

Otvorivši trgovinu s Levantom Coeur je tijekom godina stekao ogroman imetak uvozeći u Francusku proizvode iz Azije, poput svile, brokata, ćilima, začina i druge egzotične robe. Europska elita bila je spremna platiti Coeuru bogatstvo kako bi došla u posjed luksuzne robe koja je isticala njihov društveni status.

Poslovno carstvo

Coeur je brzo izgradio reputaciju vještog trgovca i financijera. U tim vremenima baviti se poduzetništvom je bilo časno, no vrlo riskantno zanimanje. Jedinu zaštitu pružala im je diversifikacija poslovanja i široka geografska distribucija.

Coeur je za svaki biznis osnivao posebne kompanije. Za njega je radilo oko 300 agenata raštrkanih po svim važnim lukama svijeta, imao je trgovačke kuće u svim većim gradovima Francuske, a njegova flota sastojala se od sedam trgovačkih brodova i navodno je konkurirala moćnim talijanskim republikama toga doba. Poslovna organizacija koju je Coeur razvio u određenom se smislu smatra prethodnikom modernog biznisa.

Kraljev miljenik

Dobar glas koji je pratio Coeuru na koncu je dopro i do kralja Karla VII. Coeur je prvo imenovan upraviteljem kovnice, a potom dvorskim bankarom i članom kraljevskog vijeća. Ugled koji je Coeur uživao kod kralja izazivala je zavist i neprijateljstvo u državi.

Posjedujući nepogrešiv instinkt za biznis, Coeur je iskoristio svaku priliku i sredstvo da poveća svoje imetak. Imao je pristup ne samo vladaru i visokom društvu, već i sa stranim zemljama s kojima je Francuska imala političke i ekonomske veze.

Do svoje 54 godine Coeur je posjedovao bogatstvo koje mu je omogućilo da postane bankar kralja i kraljevog dvora. Posudivši enormnih 2,500.000 franaka koji su bili potrebni Karlu VII u borbi protiv Engleza u Stogodišnjem ratu Coeur koji je krojio političku kartu Francuske i Europe. Kao nagradu za vjernu službu vladar je njemu i njegovoj obitelji dodijelio status plemića.

„Država, to sam ja“

Jacques Coeur se nalazio na vrhuncu slave i bogatstva. Neopisivo bogat, s velikim i unosnim biznisom, brojnim imanjima i palačama diljem Francuske, internacionalnom karijerom trgovca, financijera i diplomata, Coeur se činio gotovo besmrtnim.

I onda, preko noći, odnosi s kraljem su zahladili. Možda su kraljevi dugovi postali preveliki, ili Coeurovi neprijatelji preutjecajni? Možda je nešto pogrešno odigrao. Kako god, Coeur je optužen za trovanje kraljeve ljubavnice, veleizdaju, financijske malverzacije, i naravno, alkemiju. Zatočen je, mučen i prisiljen priznati krivnju. Kralj je dao zaplijeniti svu njegovu golemu imovinu. Nakon tri godine zatočeništva uspio je pobjeći u Rim, odakle se uputio na ekspediciju protiv Osmanija. Tijekom ekspedicije „trgovački princ“ i nekoć najmoćniji čovjek Francuske, razbolio se i umro siromašan i odbačen na otoku Chiosu.

Kako su Pochteca trgovci stvorili bogatstvo veće od aztečkog plemstva

Aztečko carstvo bila je posljednja velika civilizacija pretkolumbovske Amerike koja je cvjetala u Meksičkoj dolini od 14. stoljeća pa do dolaska konkvistadora. Aztečka prijestolnica Tenochtitlàn nalazila se na jezeru Texcoco te je s oko 200.000 stanovnika predstavljala jedan od najvećih i najprosperitetnijih gradova u svijetu.

Trgovci Pochteca imali su poseban položaj u društvu

Poseban položaj u aztečkom društvu imali su profesionalni trgovci na velike udaljenosti. Zvali su se pochteca. Njihov položaj bio je niži od aristokratskog, no viši od običnih pučana. Pochteca su bili organizirani u posebne gilde čiji je zaštitnik bio bog Yacatecuhtli.

Gilde je karakterizirala stroga hijerarhija, nasljedno članstvo, te zasebni zakoni i sudovi što im je davalo veliku dozu autonomije. Na čelu gilde nalazila su se dva „velika“ trgovca, a najniže u hijerarhiji nalazili su se pripravnici. Pochtecatl je započinjao karijeru kao pripravnik trgujući isprva robom manje vrijednosti. Kako je postajao umješniji, mogao je napredovati i trgovati luksuznom robom.

Luksuzna roba

Pochteca su bili specijalizirani za luksuznu robu i trgovinu na velike udaljenosti. U potrazi za skupocjenom i egzotičnom robom poduzimali su duga i naporna putovanja van granica carstva. Svaka je ekspedicija uključivala nekoliko trgovaca, pripravnike i profesionalne nosače tlameme.

Na svojim ekspedicijama pochtece su zalazili i na prostore neprijateljskih država. Za takvih su ekspedicija služili kao carevi špijuni sakupljajući informacije o resursima, vojskama i obrambenim sustavima. To je bio vrlo opasan pothvat, a hrabrost da se izlože takvim rizicima priskrbila im je dodatno poštovanje u društvu.

Bogatstvo

Pochteca su trgovali skupocjenom robom koja je aztečkom plemstvo služila kao statusni simbol – poput šarenog perja tropskih ptica, raznoraznih dragulja i životinjskih krzna i koža.

Bogatstvo koje su pochtece na taj način sakupili često je premašivalo ono aztečkog plemstva. No kako nisu bili dio plemićke klase, pochtecama je bilo zabranjeno otvoreno pokazivati svoje bogatstvo u javnosti. Većina trgovine vođena je u tajnosti kako bi prikrili razmjere svoje uspješnosti. Stoga su na povratku s dugih ekspedicija gledali da to učine pod okriljem mraka:

„Ne po danu, nego noću su ulazili čamcima. Što se tiče njihove robe, nitko nije mogao vidjeti koliko toga je bilo; možda su pažljivo skrivali - pokrivali - sve brodove… i nakon što bi iskrcao robu, brzo bi odvukao brod. Kada bi svanulo, ništa ne bi ostalo.“

Rituali za dobru sreću i zahvalnost

Prije odlaska na ekspediciju, pochtece su prolazile kroz ceremoniju koja se sastojala od složenih rituala i govora pred članovima gilde. Ceremonija je uključivala ritualno rezanje kose, dekoraciju stvari te piercing jezika i ušiju u ponoć.

Oni koji bi preživjeli ekspediciju po povratku su sudjelovali u ritualu zahvalnosti koji se sastojao od ritualnog pranja nogu i prinošenja ljudske žrtve bogovima.

Iako je aztečka civilizacija prestala postojati 1521., uspomene na nju sačuvane su i dalje žive u nazivu Mexica i simbolima na nacionalnoj zastavi koja prikazuju mitsko osnivanje Tenochtitlàna, današnjeg Mexica.

Antičke liturgije – zašto su imućni Grci rado plaćali poreze?

Antička Grčka se smatra kolijevkom europske civilizacije, znanosti i kulture. Intelekt starih Grka bio je vidljiv i na području ekonomije i politike.

Antički Grci koji su izmislili koncept demokracije bili su protiv izravnih poreza

Antički Grci koji su izmislili koncept demokracije bili su veliki protivnici izravnog oporezivanja kojeg su smatrali ponižavajućim i oprečnim ljudskoj slobodi. Porezi na ekonomske aktivnosti bili su im u drugu ruku prihvatljivi jer su služili svrsi.

Jedan od najvećih izuma starih Atenjana bio je podjela prihoda bez birokracije. Grčki sustav prihoda je bio progresivan, što je značilo da su bogatiji građani plaćali veći udio u troškovima uprave i održavanju društva. No, nije sustav oporezivanja bio zaslužan za blagodati koje je društvo uživalo u to vrijeme. To je postignuto pomoću liturgija – dobrovoljnih doprinosa imućnih građana zajednici u kojoj su živjeli.

Kada bi se u zajednici pojavila potreba za nečim, vodeći i najbogatiji građani pozvani su da preuzmu na sebe financiranje određenih državnih potreba. Javne zabave, festivale i kazališne predstave, sportske igre i vojnu opremu pribavljali su bogati građani i donirali gradu. Ako je bio potreban most, bogati građanin bi financirao izgradnju.

Nekoć se porez plaćao rado

Donacije u obliku iznimno skupih ratnih brodova učinili su atensku mornaricu najboljom i najmoćnijom u antičkom svijetu. I dok se određeni iznos tražio od bogatih građana, većina ih je davala više nego što su bili traženi. Mnoge ekstravagantne javne zgrade klasične antike izgradili su bogataši koji su se međusobno natjecali za tu čast. Velikodušnost antičkih Grka zabilježena je u mnogim zapisima tog doba, a brojni imućni Grci znali su donirati tri do četiri puta više nego što se od njih očekivalo. Zauzvrat su uživali u poštovanju i ugledu u svojoj zajednici.

U današnje vrijeme također se veliki dio privatnog bogatstva slijeva u javni sektor kroz poreze. No duh u kojem se to čini je bitno drugačiji. Porezi se ne plaćaju rado, a porezni obveznici često nisu zadovoljni transparentnošću njihova trošenja. Stoga ova epizoda iz grčke povijesti kada su bogati rado dijelili svoj uspjeh i bogatstvo sa zajednicom, katkada mnogo više nego što se od njih tražilo, izgleda poprilično nevjerojatno.

Kompanija koja već 1000 godina prodaje jedan te isti proizvod

Visoko u Apeninskim brdima smjestio se gradić Agnone poznat kao „grad zvona“.

Taj je epitet dobio po jednom od najstarijih biznisa u Italiji – ljevaonici zvona Pontificia Fonderia Marinelli ili Marinelli Pontifical osnovanoj 1040. godine.

Zašto baš zvona?

Zvona su imala važno mjesto u svim religijama svijeta. Vjerovalo se da zvono predstavlja „Božji glas“ i tjera zle duhove. Najstarija metalna zvona potječu iz antičke Kine, a drevni zanat izrade zvona oživjeli su talijanski redovnici u Italiji. Prije izuma radija, telefona ili televizije, upravo je zvono bilo najvažniji instrument masovne komunikacije.

Legenda kaže da je Paulinus (c. 354 – 431), biskup Nole i upravitelj Kampanije, uveo uporabu zvona u crkvenu službu. Tradicija njhove uporabe u kršćanskim crkvama proširila se Europom nakon što je papa Sabinian 604. g. priznao zvona kao važan dio mnogih kršćanskih ceremonija.

1000 godina poslovne tradicije

Pontificia Fonderia Marinelli se nalazi u vlasništvu obitelji Marinelli već 10. stoljeća.

Njihova se zvona mogu vidjeti u nekim od najprestižnijih crkava i gradova u svijetu – kao što su New York, Beijing, Jeruzalem, Južna Amerika i Koreja. Od poznatijih građevina svakako treba izdvojiti kosi toranj u Pisi i sjedište UN-a u New Y zaorku.

Oslanjanje na tradiciju u izradi zvona predstavljaštitni znak ove talijanske kompanije. U drevnoj kovačnici, zvona i brončane skulpture se i danas dan pretežno izrađuju ručno, koristeći tehnike voska i livenja koje su se primjenjivale u srednjem i renesansnom dobu. To potvrđuju i riječi njena vlasnika Armanda koji pripada 26 generaciji obitelji Marinelli: „Naša proizvodnja je toliko nalik srednjovjekovnoj da još uvijek možemo izrađivati zvona bez uporabe struje!“.

Najvažniji klijent Marinelli Pontifical-a je Katolička Crkva. Stoga ne iznenađuje podatak da je 1924. g. Marinelli ljevaonica dobila pravo da koristi papinski grb na svojim zvonima!

Muzej zvona

Kompanije je iskusila teška vremena za Drugog svjetskog rata kada su njemački vojnici otopili sva zvona za svoje oružje. No, od sredine 20. stoljeća pa nadalje, Marineli ljevaonica uživa dugu i prosperitetnu karijeru kao jedna od najprestižnijih kompanija u Italiji.

Kompanija se danas nalazi u zajedničkom vlasništvu braće Armanda i Pasqualea Marinellia te proizvodi do 50 zvona godišnje i trenutno zapošljava 12 ljudi.

U sklopu Pontificia Fonderia Marinelli nalazi se i privatni Povijesni muzej zvona otvoren 1997. godine. Sadrži veliku količinu zvona od povijesne važnosti, koja datiraju od 1000.g. pa do danas, kao i antičke alate i kalupe, te visokovrijedne manuskripte.

Ako vam se sviđa ovakav sadržaj pogledajte još neke kolumne iz povijesti biznisa.

Najbolje čuvana trgovačka tajna antičkog svijeta - boja purpura

U antičko doba na istočnoj obali Sredozemnog mora, na području današnjeg Libanona, i susjednih dijelova Sirije i Izraela, živio je misteriozni narod Feničana. Zlatno doba njihove kulture je razdoblje od 1200. do 300. g. pr. Kr.

Feničani - najjači pomorski i trgovački narod antike

Više od tisuću godina Feničani su bili najjači pomorski i trgovački narod antike, njihovi brodovi plovili su po čitavom Sredozemlju, a prema nekim autorima oplovili su čitavu Afriku i stigli do Engleske.

Naziv Feničani, koji danas upotrebljavamo, dali su im Grci. Phoiniki ili Φοίνικες znači ljubičasti i povezuje se s proizvodnjom purpurne boje, njihovim najvažnijim trgovačkim proizvodom.

Feničani su prvi otkrili metodu proizvodnje dugotrajne ljubičaste boje po kojoj su dobili ime. U vremenima koja su prethodila, tkanine su bojane biljkama koje su zbog pranja i izlaganja sunčevoj svjetlosti blijedile. No, boja koja se proizvodila kod Feničana ostala je žarka dugo vremena.

Boja se radila od murex puževa

Procedura je bila sljedeća. Boja se radila od Murex puževa koji su se mogli naći na njihovoj obali. Puževi su se skupljali iz plićaka i ostavljali u bazenima slane vode da istrunu. Hormon koji su pritom izlučivali koristio se za proizvodnju ove dragocjene boje. Grad Sidon, koji je bio proizvođač purpura, bio je poznat diljem antičkog svijeta po groznom mirisu koji je nastajao prilikom proizvodnje. No rezultati su bili veličanstveni. Različiti puževi davali su različite boje koje su mogle varirati od grimizno crvene do ljubičaste pa sve do blijedo ružičaste. Tisuće morskih puževa bilo je potrebno za proizvodnju samo jedne unce boje!

Budući da je boja bilo toliko rijetka, mogli su si je priuštiti samo najbogatiji. Recimo, u starom Rimu purpur koji je činio pojas oko ruba toge, bio je rezerviran samo za elitu po rimskom zakonu.

Purpurna boja je s vremenom postala „kraljevska boja“, jedna od najunosnijih feničkih industrija i nedvojbeno najbolje čuvana trgovačka tajna antičkog svijeta.

Ukoliko vam se sviđaju ovakvki sadržaji, pogledajte i kolumnu: "KONGŌ GUMI – najstarija kompanija u svijetu koja postoji već 1440 godina"

Jedan od najbogatijih ljudi u povijesti biznisa - Jakob Fugger

Iako se smatra jednim od najbogatijih ljudi svih vremena, malo tko danas zna za ime Jakob Fugger zvani „Bogati“. Još u mladosti Jakob se zavjetovao: „Zgrtat ću profit dokle god sam u mogućnosti“, a predanost tom cilju učinila je Fuggere najmoćnijom europskom obitelji u 15. i 16. stoljeću.

Skromni počeci

Jakob se rodio u obitelji bankara i trgovaca tekstilom u Augsburgu. Isprva mu je bila namijenjena crkvena karijera, no nakon smrti starijeg brata Jakob je ipak zaposlen u obiteljskoj firmi. Bila je to odluka koja se pokazala sudbinskom ne samo za obitelj Fugger, već i za cijelu Europu. Vrlo brzo je postalo jasno da se Jakob odlikuje predanošću, snažnim karakterom i beskrajnom ambicijom.

Izgradnja poslovnog carstva

Dok je trgovina skupocjenim tkaninama nastavila zauzimati važan dio obiteljskog biznisa, Jakob se posvetio rudarstvu i bankarstvu koji su bili ključni za izgradnju poslovnog imperija Fuggera. Kroz zajmove dinastiji Habsburg uspio je ostvariti monopol nad unosnom trgovinom bakra i srebra u Europi, a Jakobov je novac čak pomogao pri izboru njemačkih careva i nadbiskupa!

„Zgrtat ću profit dokle god sam u mogućnosti“

Jakobovo bogatstvo iznosilo je oko 2% bruto nacionalnog dohotka Europe tog vremena. Čak 17 generacija kasnije, tijekom Drugog svjetskog rata, Jakobovi su potomci još uvijek živjeli od prihoda koji su dolazili od biznisa koji je pokrenuo.

No, osim što je bio talentiran za biznis, Jakob Fugger je bio diplomat i strateg.

Spremnost na rizik

U vremenima kada su vladari imali neograničenu moć, Jakob Fugger je imao hrabrosti i vještine upustiti se u visoko rizično posuđivanje ogromnih iznosa vladarima koji su im bili potrebni za vođenje ratova i raskošnog života. Naime, nevraćeni zajmovi vladara bili su najčešći uzrok propasti velikih bankara.

Postani neophodan

Jakob je postao bogat i moćan financirajući teritorijalne ambicije Habsburgovaca. Upravo je njegov zajam bio presudan za izbor Karla V. na tron Svetog Rimskog Carstva. Od 850,000 guldena koliko je bilo potrebno, Jakob je sam osigurao više od pola!

Bankarskim uslugama Fuggera koristila se i Crkva. Iskoristivši svoj utjecaj Jakob je utjecao na promjenu crkvenog dekreta prema kojem se naplaćivanje kamata na zajmove smatralo grijehom. U novom dekretu pape Lea, naplaćivanje kamata smatralo se lihvarstvom samo ako je zajam dan „bez rada, troška ili rizika“, što naravno nijedan zajam nije bio.

Politika pomaže biznis

U zamjenu za pozajmice Fuggeri su tražili od vladara udio u rudnicima. Na taj je način Jakob kontrolirao rudarsku industriju u Europi i ostvario unosan monopol na trgovinu srebrom i bakrom. Samo rudarske operacije u Ugarskoj donijele su mu ukupno 1,5 milijuna zlatnih guldena.

Poznavanje tajni zanata

Jakob je bio među prvima koji su počeli koristiti metodu dvojnog knjigovodstva u sjevernoj Europi koja je omogućavala bolji uvid u poslovanje. Također je bio među prvima koji su slali revizore da provjere poslovanje u podružnicama.

Važnost edukacije

Još kao mladić Jakob je poslan na pripravništvo u Veneciju koja je slovila za poduzetničku prijestolnicu Europe. Boraveći u internacionalnom i kozmopolitskom gradu, Jakob je imao priliku steći znanja, iskustva i veze koje su mu koristile u poslovanju do kraja života.

Moć informacija

Jakob je bio svjestan važnosti pravovremenih informacija za biznis. Stoga je osnovao prvu službu za vijesti u svijetu kako bi saznao o kretanjima na tržištu prije konkurencije. To se zbilo pola stoljeća prije nastanka novina.

Dijeljenje uspjeha sa zajednicom

Jakob je ostao zapamćen u povijesti i kao znameniti filantrop. Godine 1516. osnovao je Fuggerei koji se smatra prvim izgrađenim naseljem za socijalno ugrožene u svijetu. Fuggerei postoji do današnjeg dana i važna je turistička atrakcija grada Augsburga.

Ukoliko Vam se svidjela ova kolumna o povijesti biznisa, pročitajte i Nadijinu kolumnu Kongo Gumi - najstarija kompanija na svijetu koja radi već 1440 godina.

Kako je nastala izreka "Novac ne smrdi"

„Pecunia non olet“ ili u prijevodu, Novac ne smrdi, latinska je izreka nastala u antičkom Rimu za vladavine cara Vespazijana.

No, kako je uopće nastala ova uzrečica?

Porez na urin

Vespazijan koji je osnovao dinastiju Flavijevaca, došao je na vlast nakon građanskog rata i njegov najvažniji zadatak bio je popuniti praznu državnu riznicu i stabilizirati Carstvo.

Kako bi ojačao državne financije Vespazijan je obnovio neke stare i uveo nove poreze. Jedan od poreza bio je i kontroverzni porez na urin!

U antičko je doba urin predstavljao vrlo vrijednu sirovinu široke primjene u kožarskoj i tekstilnoj industriji. Urin se prikupljao u velikim količinama i potom prodavao kožarima, te proizvođačima tkanina. Uklanjao je masnoće i prljavštine s vune, što je činilo vunu mnogo čišćom i iznimno mekanom na dodir.

Uklanjao je masnoće i prljavštine s vune, što je činilo vunu mnogo čišćom i iznimno mekanom na dodir.

Kože su se natapale u urinu kako bi se lakše uklonile dlake i kako bi postale mekše i podatnije za obradu. Od velike je koristi bila i njegova uporaba u tekstilnoj industriji.

Porijeklo novca ne umanjuje njegovu vrijednost

Prepoznavši priliku, Vespazijan je uveo porez na urin u 1. stoljeću. Porez je bio usmjeren na sakupljanje urina u javnim zahodima.

Kada je jednom prigodom carev sin Tit prigovorio ocu da je prikupljanje poreza na urin degutantno, Vespazijan je navodno uzeo zlatni novčić i stavio ga sinu pod nos rekavši: „Pecunia non olet“, odnosno „Novac ne smrdi“. Izreka se nastavila koristiti do današnjeg dana kako bi naglasila da porijeklo novca ne umanjuje njegovu vrijednost.

„Vectigal urinae“ ne samo da je potpomogao brži oporavak Carstva, već je korišten i za izgradnju slavnog Koloseuma u Rimu.

„Vectigal urinae“ ne samo da je potpomogao brži oporavak Carstva, već je korišten i za izgradnju slavnog Koloseuma u Rimu.

I premda su dani kada je porez na urin potresao rimsku javnost daleko iza nas, dvije su stvari koje podsjećaju na tu epizodu preživjele do suvremenog doba. Prva je već spomenuta izreka, a druga javni zahodi za koje se i danas dan može čuti da ih nazivaju „vespasiennes“ u Parizu ili „vespasiani“ u Rimu, po ovom slavnom rimskom vladaru.

Ukoliko vam se sviđaju članci o povijesti biznisa, pročitajte članak naše Nadije o kompaniji "Kongo Gumi". Riječ je o kompaniji koja radi već 1440 godina, a njihov je posao i dalje - obiteljski.

KONGŌ GUMI – najstarija kompanija u svijetu koja postoji već 1440 godina

Ako se prisjetimo da 96 posto pokrenutih tvrtki propada već u prvih 10 godina, onda je više od 1400 godina duga poslovna tradicija Kongō Gumi-a zaista vrijedna divljenja.

Osnovana davne 578. Kongō Gumi je ušla u povijest ne samo kao najstarija kontinuirano posjedovana obiteljska firma u svijetu, već ujedno i kao najstarija kompanija u svijetu uopće!

Prvih tisuću godina postojanja

Počeci firme sežu u doba kada je Shigetsu Kongō, drvodjeljski majstor, pozvan od strane princa Shōtoku-ada dođe s Korejskog poluotoka u Japan i sagradi prvi budistički hram zvan Shitennō-ji. Graditeljstvo je bila stabilna industrija za kojom je vladala velika potražnja, a Kongō je iznimno profitirao od širenja budizma zemljom.

Stoljećima su izgradnja, te popravci i održavanje budističkih hramova i svetišta činili osnovni biznis Kongō Gumi-a koji je sudjelovao u izgradnji mnogih znamenitih zgrada, poput dvorca u Osaki.

„Što se tiče poslovanja, vjerujemo da je kvaliteta posla najvažnija“

Kako je oblikovao arhitekturu Japana, Kongō Gumi je usporedno gradio svoju reputaciju na stručnosti, pouzdanosti i tradiciji.

Upravitelj kompanije nazivao se majstor, što se vjerojatno odnosilo na činjenicu da su upravitelji morali biti majstori svoga zanata – miya–daiku. Novi su radnici prolazili pripravništvo u trajanju od 10 godina kako bi usavršili tehnike, a njihove su se vještine dodatno brusile u zdravoj natjecateljskoj atmosferi koja se poticala unutar kompanije.

Važan čimbenik uspješnosti Kongō Gumi-a ležao je u strategiji kojom se prenosila upravljačka funkcija unutar obitelji. Očuvanje obiteljskog biznisa i imena iznimno je važno u japanskoj kulturi. Stoga, u slučajevima kada nije bilo muškog nasljednika, ili je procijenjen nekompetentnim, upravljanje se moglo prenijeti na ženske članove ili zetove. Nakon čina usvajanja zet je smatran punopravnim članom obitelji i njegovo je zaduženje bilo proslijediti graditeljske vještine i vrijednosti kompanije na buduće naraštaje

Shitenno-ji, prvi budistički hram u Japanu

Principi poslovanja

Jedan od principa koji je zaslužan za tvrtkinu dugovječnosti glasio je: „Održavaj balans između tehnike i srca“. Drugi je bio: „Ne ostavljaj svoja vrata širom otvorena“, što bi se moglo protumačiti kao „Drži se onog što znaš“ – prilagođavaj se promjenama, ali nemoj diversificirati svoj posao previše.

Iz 18. stoljeća sačuvan je i popis tvrtkinih načela, kasnije naslovljenih „Shokukekokoroe no koto“ ili „Obiteljsko poznavanje zanata“ koje je zapisao 32. upravitelj Kongō Gumi-a, Yoshisada Kongō.

Uvijek koristi zdrav razum
Nemoj pretjerivati u piću, upotrebljavati neprimjerene riječi, ili gajiti zlobu prema drugima
Ovladaj čitanjem i računanjem na abaku, te prakticiraj svoj zanat cijelo vrijeme
Svakom zadatkuposvetise u potpunosti
Ne diversificiraj svoje poslovanje. Usredotoči se na osnovni posao
Budi dobro odgojen i skroman, poštuj druge i njihov položaj
Uvažavaj druge i slušaj što imaju za reći, ali nemoj biti pod pretjeranim utjecajem njihovih riječi
Odnosi se prema zaposlenicima s toplinom i ljubaznošću. Učini da se osjećaju ugodno i blisko surađuj s njima, no stvori atmosferu koja potvrđuje tvoju ulogu šefa

Nakon 1428 godina nezavisnog poslovanja

Jedna od snaga Kongō Gumi-a je sposobnost balansiranja između tradicije i novonastalih uvjeta. Smanjenjem državne potpore budizmu od druge polovice 19. stoljeća Kongō Gumi se sve više okrenuo diversifikaciji u poslovanju, počevši graditi urede i stambene objekte. Za Drugog svjetskog rata, firma je primjerice izrađivala i mrtvačke sanduke.

Loše poslovne odluke, odstupanje od načela „ne diversificiraj svoje poslovanje“ te opadanje potražnje za sakralnim građevinama, rezultiralo je time da je 2006. Kongō Gumi otišao u stečaj. Kupila ga je golema građevinska firma Takamatsute time sačuvala ime, kao i firmu. Duh Kongō Gumi-a i dalje živi, dok njeni obiteljski članovi i zaposlenici i dalje grade i održavaju hramove. Kako stvari stoje, mogli bi to nastaviti činiti i u stoljećima koja dolaze…

Tulipomanija – kako je tulipan zaludio Nizozemce

Dok danas svjedočimo spekulaciji u kriptovalutama, mogli bismo se podsjetiti prve i najpoznatije financijske spekulacije u povijesti.

Tijekom 17. stoljeća Nizozemska je gospodarila svjetskom trgovinom što ju je učinilo najbogatijom zemljom u Europi. Njeni stanovnici koji su zgrnuli velika bogatstva na unosnoj prekomorskoj trgovini žudjeli su za egzotičnom robom koja bi pokazala njihov društveni status i financijsku moć.

Statusni simbol je došao u poprilično neobičnom obliku – tulipanu. Tulipan je uvezen u Nizozemsku sredinom 16. stoljeća iz Osmanskog Carstva, te je zbog svoje rijetkosti i ljepote ubrzo postao senzacijom među visokim slojevima društva. Najveću pomamu izazvao je vrlo rijetki primjerak, Semper Augustus, čije su ga crvene pruge na bijeloj podlozi učinile najskupocjenijim cvijetom. Danas se zna da je njegov neuobičajeni izgled, ovjekovječen na brojnim slikama iz tog doba, zapravo mutacija izazvana virusnom infekcijom.

Tulipani su ispočetka bili raritet koji su si mogli priuštiti samo najbogatiji. Uzgajivači su se međusobno natjecali tko će uzgojiti najljepše primjerke, a trgovci su spremno investirali višak kapitala vidjevši u njemu izvor velike i brze zarade.

Tulipanima se ispočetka trgovalo samo od lipnja do rujna kada je cvjetao. No kako je potražnja rasla, tulipanima se uskoro počelo trgovati na papiru kao dionicama. Cvijet je postao tema svakodnevnih razgovora, a inače razboriti građani obuzeti snovima o velikom bogatstvu sve su više bili spremni na iracionalne postupke. Kuće i poslovi stavljani su pod hipoteku kako bi lukovice tulipana mogle biti kupljene.

Tulipomanija je dosegla vrhunac između 1634. i 1637. kada su visoke dobiti privukle mnoge iz srednje i niže klase da spekuliraju na tržištu tulipana. Cijena raritetnih primjeraka dostizala je sulude visine. Primjerice, za jedan se primjerak Semper Augustusa oko 1624. moglo dobiti 3000 guldena, što bi danas vrijedilo 36.515 eura. Usporedbe radi, u to se doba za 3000 guldena moglo kupiti: 8 utovljenih svinja, 4 vola, 12 ovaca, 24 tone žita, 48 tona raži, 2 bačve vina, 4 bačve piva, 2 tone maslaca, tisuću funti sira, srebrni pehar, zavežljaj odjeće i krevet.

Na vrhuncu tulipanske manije, lukovice su prodavane i preprodavane mnogo puta prije nego što su uopće napustile zemlju. S obzirom da se lukovicama naveliko trgovalo, a da se nije znalo kako će uopće izgledati kada procvjetaju, ako uopće i procvjetaju, učinilo je trgovinu tulipanima jednom od najvećih zabilježenih spekulativnih manija u povijesti.

Groznica je trajala tri godine. I onda, početkom 1637. došlo je do kraha tržišta. Vlasnici tulipana više nisu mogli naći kupce i balon se ispuhao. Zavladala je panika jer su svi željeli prodati, a nitko kupiti. Tulipani koji su do jučer vrijedili pravo bogatstvo, preko noći su počeli vrijediti kao svaki drugi cvijet. Tulipanska euforija donijela je, doduše, onim naročito vještim veliko bogatstvo, no brojnima ipak samo izgubljenu imovinu, ili još gore – dugove.

Usprkos toj neugodnoj epizodi iz prošlosti, tulipani u Nizozemskoj nisu izgubili na svojoj popularnosti! Tulipan je danas nacionalni simbol Nizozemske, a Nizozemska najveći proizvođač ovog lijepog cvijeta zanimljive prošlosti.

Kako je rob postao najbogatiji bankar antičke Atene

Teško je zamisliti spektakularniju priču o uspjehu nego onu opskurnog roba iz 4.st.pr.n.e. koji je postao najbogatiji građanin Atene u njeno Zlatno doba.

U povijest Grčke Pasion je ušao kao rob koji, sudeći prema izvorima, nije bio čak ni grčkog već feničkog podrijetla. U to doba robovi nisu smatrani ičim više od „oruđa koje govori“. Oni s najmanje sreće kupljeni su za rad u rudnicima, dok su najbolje životne uvjete imali robovi zaposleni u zanatima.

Karijera roba

Da je Pasion možda ipak rođen pod sretnom zvijezdom pokazalo se kada je kao 20-godišnjak zaposlen u banci dvojice bankara, Antistena i Arhestrata sa sjedištem u Pireju, nedaleko od Atene. U to je doba Pirej bila prava kozmopolitska luka grčkog svijeta.

Smješten u pravo okruženje, Pasion je vrlo brzo pokazao izniman talent za biznis. Njegova spremnost za predan rad, kojem treba pridodati iznimno poštenje i pouzdanost nisu prošli nezamijećeno kod njegovih gospodara. Brzo je napredovao u hijerarhiji i uskoro je promaknut u glavnog knjigovođu mjenjačnice u Pireju. Kao nagradu za višegodišnju izuzetnu službu Pasion je naposljetku oslobođen ropstva!

Sam svoj gospodar

Iako slobodan čovjek, Pasion je nastavio raditi za svoje bivše gospodare sve dok nije došao u mogućnost prvo unajmiti, a potom i otkupiti banku. Kamate su u Ateni bile vrlo visoke, oko 12 posto, a bankari su mogli zaraditi i velike provizije na mijenjaju valuta.

U godinama koje su uslijedile Pasionova je banka prerasla u vodeću bankarsku kuću Atene. Među njegovim su klijentima bili vodeći trgovci, generali i starješine Atene. Prema nekim procjenama, godišnji prihodi su mu bili oko 100 mina, što bi činilo oko milijun dolara u 21. stoljeću. Kako bi se zaštitio od rizika koji je pratio bankarstvo u to vrijeme,Pasion je ulagao u različite druge biznise. Najznačajniji je činila tvornica štitova s 200 zaposlenih robova koja je smatrana najvećom te vrste u antičkoj Grčkoj.

Za bivšeg roba ogromnih ambicija ostala je samo još jedna stvar koju je želio ostvariti – društveno priznanje!

Atenski građanin

Naoružanje je predstavljalo možda najveće opterećenje za državni budžet u to vrijeme. Svjestan toga, Pasion se odlučio na ekstravagantnu donaciju od tisuću štitova i pet ratnih brodova s posadom gradu Ateni. Vodstvo grada naravno nije moglo ostati ravnodušno na taj čin i odlučilo se na rijedak ustupak – dodijelilo je Pasionu i njegovoj obitelji građansko pravo! Bio je to vrhunac moći kojem se bivši rob mogao nadati, antička verzija „američkog sna“. O njegovom životu govorili su slavni atenski govornici poput Demostena i Isokrata. U trenutku smrti, Pasion je navodno bio vlasnik jednog od najvećih privatnih bogatstava u antičkoj Grčkoj.

Put od roba stranog podrijetla do najbogatijeg bankara Atene, inspirativna je priča o uspjehu usprkos nepovoljnim okolnostima. Ono što ne prestaje nadahnjivati u pričama poput ove jest mogućnost da kroz naporan rad, ustrajnost, i malko sreće bilo tko može nadvladati okolnosti i postići uspjeh.

Kameni novac otoka Yap - ne-digitalna inačica bitcoina?

Malo tko danas nije čuo za bitcoin, svjetski poznatu kriptovalutu koja se oslanja na blockchain tehnologiju.

Digitalne valute su najnovije poglavlje na dugom razvojnom putu koji je novac prošao od fizičke pa do virtualne valute. Bitcoin groznica koja u posljednje mjesece trese svijet potvrda je fenomenu kojem je povijest mnogo puta već svjedočila ─ novac može biti bilo što općeprihvaćeno kao mjerilo vrijednosti i sredstvo razmjene.

Tu nas priča vodi u prošlost do malenog otoka Yap u bespućima Tihog Oceana. Njegovi su stanovnici prvenstveno zapamćeni kao izumitelji jedne od najintrigantnijih valuta koje je svijet ikada vidio! Riječ je o kamenim diskovima, zvanim rai, koje se i danas mogu vidjeti na otoku.

Na Yapu nije bilo plemenitih materijala, poput zlata ili srebra, koji bi preuzeli funkciju novca. Stoga su vapnenac, od kojeg su diskovi izrađeni, otočani mukotrpno iskapali na Palau, otoku udaljenom 250 milja (oko 400 km). Kamenje se obrađivalo primitivnim alatima, a obično je bilo potrebno od šest mjeseci pa do godine dana za izradu jednog jedinog rai-a. Dimenzije diskova su varirale od veličine tanjura pa do 4 metra, a najveći primjerci težili su preko 4 tone. Nakon izrade, kamene je diskove čekala stotine kilometara duga i opasna plovidba na primitivnim splavovima do otoka Yap.

No, ono što fascinira suvremenika jest sličnost u funkcioniranju između kamenog novca i današnjih digitalnih valuta!

Slično poput bitcoina, rai predstavlja oskudnu i količinski ograničenu valutu. Njegovo stvaranje i unos u ekonomski sustav bilo je zahtjevno i odvijalo se pod nadzorom zajednice.

Budući da su diskovi bili preteški za premještanje, vlasništvo nad njima se prenosilo usmenom tradicijom unutar zajednice, bez njihova fizičkog premještanja. Štoviše, njegova fizička lokacija uopće nije bila važna. Transakcije su „bilježene“ u kolektivnoj memoriji stanovnika i bilo je nemoguće da se određeni disk koristi za drugo plaćanje. Tako je jednom prilikom otočane koji su prevozili rai zadesila oluja i havarija na povratku. Disk je završio na dnu oceana. Iako više nikada nije viđen, rai nije bio izgubljen i nastavio je obnašati funkciju novca!

No, ono što fascinira suvremenika jest sličnost u funkcioniranju između kamenog novca i današnjih digitalnih valuta!

(više…)