Jedan sam od rijetkih, ako ne i jedini blogeraš na domaćoj sceni koji je s aktivne svakodnevne scene na dva mjeseca apstinirao od bloga, Twittera i nešto malo Facebooka. OK, što se Facebooka tiče moram priznati da nisam power user te da mi broj prijatelja ne prelazi par stotina jer ipak ga koristim s određenom rezervom. No, što se Twittera tiče njega sam svakodnevno drilao i pumpao korisnicima. Od početka nešto aktivnije, a kasnije su prijatelji i followeri dolazili sami.

Što se desilo kad sam jednom krajem studenom prestao aktivno koristiti sve te servise? Ništa. Prvih par dana mi je bilo malo krivo što ne stignem aktivno blogati i tvitati, no već tjedan dana je bilo dovoljno da se posvetim nečem drugom, trećem i jednostavno zaboravim na te servise.

Život bez društvenih mreža mi je bio aktivniji, barem fizički, čak u neku ruku mirniji, a što je naj bitnije više sam se družio s pravim ljudima. Jesen prošle godine, kad sam bio aktivan, vrlo mi je teško bilo zamisliti slučaj da prođe dan, a da ne napišem blog post, da ne tvitnem par tviteva ili posjetim Facebook stranicu i nekako sam se osjećao kao da je to dio mene, dio mog poslovnog života.

No, isto kako sam se odrekao cigareta prije par godina, a na način da sam jednog jutra jednostavno popušio zadnju cigaretu i više ih nisam kupio, a što je najbitnije nisam ni žicao, isto tako nemam problema nestati sa blogosfere, tvitosfere, faceosfere i ostalih online sfera.

Sve više sam mišljenja da su ovisnosti o Facebooku, Twitteru, društvenim mrežama marketinški trikovi, a ne prave ovisnosti. Naime, zabranjeno voće je najslađe voće. Ok, postoje pojedinci koji nakon samo jedne posjete postaju ovisnici o tome, postoje pojedinci koji nakon samo jedne cigarete razviju ovisnost i nikotinu, nakon jednog frulice i blaženog stanja moraju svakod dana rolati joint i slično, ali smiješno je to ići generalizirati.

Sjetimo se početaka interneta kada se govorilo o svojevrsnoj ovisnosti o internetu, desocijalizaciji društva, samoubojstvima zbog neuzvraćenih virtualnih ljubavi i sličnih ondašnjih novotarija.

Jednostavno, prihvatimo svijet kakav je, na kraju krajeva mi sami ga takvim i gradimo. Često spominjanje činjenice da nakon stalnog korištenja društvenih servisa postajemo ovisnici o njima svakako ne drže vode. Osobno bih bez problema, kad bi plaća i uvjeti bili prihvatljivi, pokupio obitelj, prodao stan i otišao čuvati ovce negdje na proplanke Velebita, Dinare ili Mosora. Smijemo se s njih, ali oni su barem svakog dana u prirodi, zdravo i prirodno se hrane, gibaju se, imuni su na razne bolesti i na kraju krajeva ne znaju što je stres.

S druge strane, mi koji se njima smijemo, svakodnevno živimo u smogu, trošimo razne tablete jer nam se malo popela temperatura, cijepimo se protiv raznih sezonskih i svinjskih gripa, kašljucanje nam je normalna pojava, 90% dana prosjedimo ili odležimo, a ono što čoban ima svakog dana, a to su zdrava hrana, gibanje, trening, aerobik, gimnastika i slično mi plaćamo debelim novcima.

Njegov stres i olakšanje nastupaju kad mu stado napadne čopor vukova ili medvjed te jedva jedvice izvuče živu glavu uz samo dvije izgubljene ovce. Navečer priča kolegama priče koje stvarno imaju snagu. Naše priče su slične samo što završavaju time da smo uspjeli vratiti slučajno obrisani e-mail ili obrisati nesretni tweet kojeg smo slučajno odaslali u nekom afektu. Kasnije sjedimo s istim ljudima s kojima i tvitamo na kavici, pivici i pričamo slične lovačke priče.

I tko je onda u toj priči smiješan?

No, bilo kako bilo, ponuda za čobana nije baš prihvatljiva, a osim toga moj imunološki sustav ne bi podnio bez posljedica te uvjete, tako da ću ipak ostati u sferi bloganja, tvitanja i fejsanja.

//Objavljeno uz dopuštenje autora