Skadinavski, odnosno nordijski model često se spominje u Hrvatskoj i to posebno u posljednjih nekoliko kriznih godina...

Njegovi domaći zagovaratelji često navode primjere skandinavskih država koje realiziraju tzv. "državu blagostanja" kao kombinaciju socijalizma i kapitalizma. I tako od sindikalnih čelnika, zagovaratelja "snažne države" i populističkih (lijevih i desnih) političara možemo čuti kako se trebamo ugledati na Švedsku, Norvešku i Dansku kada je u pitanju "socijalna osjetljivost", veća radnička prava, "oporezivanje ekstraprofita".

Vodeći akteri na hrvatskoj političkoj sceni ne libe se izjava poput one o tome da je "tržište najveće zlo", istovremeno spominjući upravo gore spomenute skandinavske zemlje kao idealan model za Hrvatsku.

Mokri snovi hrvatskog puka u kojima ćemo do blagostanja doći kroz juriš na tranzicijske tajkune, svrgavanje političkog vodstva, oporezivanje bankarskih profita, povećanje minimalne plaće i socijalnih davanja, te pronalaskom nekog novog, alternativnog, "trećeg puta" brzo bi se rasplinuli u dodiru s realnošću te skandinavske fatamorgane.

Čak i da provedemo sve populističke mjere, koje u dobrom dijelu imaju realno upurište, ne bismo se pokrenuli niti milimetar od početne pozicije.

Dok šefovi sindikata grade velebne "dvore" i javno se hvala svojom "uspješnosti", a Hrvatska preživljava zahvaljujući iznajmljivanju vlastitih postelja i parazitiranju na kasi koju puni krizom teško pogođeni privatni sektor - teško je očekivati napredak.

Jer "skandinavsko čudo" ne krije se u socijalističkim fantazijama kakve oduševljavaju sve polove hrvatske političke scene.

Upravo suprotno, Skandinavija je snažna zbog, upotrijebimo jedan populistički izraz, "turbo kapitalizma". Nastavno - za razliku od kandidata Josipovića koji je obećava, Skandinavija može zaista (pokušati) uspostaviti "društvenu pravdu". I to samo zato jer je bastion modernog kapitalizma. Socijalna osjetljivost moguća je tek kada postoji materijalno blagostanje.

Povijest je to dokazala u više navrata, nerijetko i na ovim prostorima.

Istini za volju, nije sve u brojkama i statistici, ima nešto i u kulturološko - vjerskim postavkama tog dijela Europe koje ste mogli barem naslutiti iz putopisnih bauljanja Gorana Milića.

Budući da se ne stignemo baviti svim aspektima uspješnosti zemalja nordijskog kruga, ovaj put izdvojit ćemo ono najvažnije - nekoliko velikih švedsko/dansko/norveških kompanija koje su globalno konkurentne u sektorima koji su u Hrvatskoj dovedeni na koljena, a uskoro će se svesti na puko spominjanje u udžbenicima iz povijesti.

Za primjetiti je kako niti jedna od spomenuth kompanija nije organizirana po samoupravljačkom modelu ilitiga "tvornice radnicima" - već po zdravim, razumnim, tržišnim, kapitalističkim upravljačkim modelima koji zbog svoje učinkovitosti radnicima mogu osigurati, iz hrvatske perspektive, gotovo nevjerojatan životni standard.

Statoil - norveški energetski div s poslovanjem u cijelom svijetu. Godišnji prihodi - 700 mlrd. kuna

Nordea - bankarska grupacija. Godišnji prihodi 100 mlrd. kuna.

Maersk - danski brodari. Godišnji prihodi 360 mlrd. kuna.

Volvo - proizvođač automobila. Godišnji prihodi 290 mlrd. kuna.

Ericsson - telekomunikacije. Godišnji prihodi 212 mlrd. kuna.

DNB - norveška financijska grupacija. Godišnji prihodi 75 mlrd. kuna.

SEB - švedska financijska grupacija. Godišnji prihodi 87 mlrd. kuna

Druge primjere potražite ovdje.

I tako dolazimo do osnove cijelog problema - Hrvatska više ne proizvodi, nema globalno (niti europski ) konkurentne proizvode, financijski sektor drže inozemni ulagači, industrija je u potpunosti devastirana, visoko obrazovanje nije u funkciji tržišta, a kulturu rada i stvaranja moramo tražiti mikroskopom.

Dok smo do 2008. godine "rast" (koji je i tada zaostajao žestoko za ostatkom Europe) izgradili na lažnim pretpostavkama političke korupcije, napuhanog građevinskog i nekretninskog sektora, kriza nas je vrlo brzo ogolila sve do "sunce i more" ekonomskog modela koji nas stavlja u istu košaru s egzotičnim otočnim državama poput Bahama, Sejšela i Maldiva koje imaju usporediv udio turizma u BDP-u.

Suprotno javno raširenom mišljenju - Hrvatsku nije uništio rat niti Ivo Sanader.

Propali smo u onom trenutku kada su Đuro Đaković, Končar, Nada Dimić, 3. maj pronašli posljednje utočište u vicevima Željka Pervana, a mi trulo gospodarstvo prekrili "brendovima" na kredit zbog kojih smo se na trenutak osjećali baš poput ovdje spomenutih Šveđana, Danaca i Norvežana koji će i ove sezone ponovno liječiti mamurluk u našim apartmanima, a mi ćemo od crkavice koju preko ljeta zaradimo imati tek dovoljno za Nike tenisice na sniženju i račun za internet kako bismo na forumima i društvenim mrežama liječili vlastite frustracije i maštali o socijalističkim utopijama u kojima će naša, bogomdana uspješnost, napokon biti realizirana.