KOMENTAR: Palac gore za Josipovićev poziv američkim ulagačima na Facebooku

Josipović poručuje: Startup zajednica je tema od nacionalne važnosti, a Hrvatska je spremna na investicije. Potpuno je nevažno što je predsjednik Josipović pozivnicu uputio Dave McClureu upravo putem Facebooka. Bitnije je što u pozivnici doista piše...

Činjenica da je Dave McClure dobio Facebook pozivnicu od Predsjednika da dođe u Hrvatsku je po koječemu važna. Kritičari ovakog poteza će reći da je Josipovićeva pozivnica, u stvari, potez čelnika jedne gospodarski očajne zemlje te da Facebook nije medij putem kojeg se razgovara s investitorima. Afirmativni stavovi o ovakvom potezu Pantovčaka su, uglavnom, usmjereni na podršku svježem komunikacijskom pristupu te na proaktivnost.

Skepsa prema ovakvom potezu dolazi iz neuobičajenosti forme, dok su pozitivni stavovi usmjereni na sadržaj Facebook pozivnice. Temeljno pitanje ovdje jest što nam je važnije – forma ili sadržaj. Pogledajmo istini u oči. Hrvatska je siromašna zemlja, izbrazdana ožiljcima recesije. Ožiljci recesije neće nestati pretjeranim formaliziranjem. Čak je i uz poštivanje forme moguće da umjesto pravih investitora u Hrvatsku stignu tajnice i izrađivači suvenira (tome smo već svjedočili), a ne osobe kao što je Dave McClure.

Iz pozivnice se može iščitati da je Pantovčaku doista poznato što se događa u hrvatskoj startup zajednici. Nadalje, može se zaključiti da se ustavno-pravno određenje predsjedničkih dužnosti ne mora značiti da Predsjednik RH mora biti fikus. Naime, očito je moguće biti politički trend-setter na poticanju konkretnih projekata i dokazivanjem da predsjedničko, i općenito, državno protokolarenje ne mora samo sebi svrhom. Da je birokracija sama sebi svrhom nije potrebno posebno argumentirati. Ta, tome svjedočimo iz dana u dan.

Osim što je ova pozivnica doista upućena protagonistu ideje GOAP-a, ona je i snažna poruka Vladi RH. Kroz pozivnicu se jasno podržava rad Vlade RH na području poticanja poduzetništva te na nj stavlja dodatno breme odgovornosti za uspjeh projekata koji se odvijaju u startup zajednici u Hrvatskoj. Ova pozivnica je indirektni institucionali aplauz ideji kojom se bavi Crane, stavovima koje zastupa CISEx, te događajima poput Startup Live Split ili Seedcamp Zagreb. Upravo je ovom pozivnicom, osim Dave McClure-a, jasnu poruku dobila i Vlada RH: “Dobro slušajte što Vam poručuje startup zajednica i pomozite im da uspiju. Potencijal je velik.”

Bilo bi logično očekivati da će se Vlada RH, a posebno MINPO i ministar Maras, nasloniti na ideju ove pozivnice, maknuti se od formaliziranja i početi se baviti pravim poticanjem rasta startup zajednice u Hrvatskoj. Bilo bi tužno da ova pozivnica bude pucanj u prazno. Nominalno, Poduzetnički impuls je dobra ideja, no ideja sustavnog i stvarnog poticanja startup projekata realno leži negdje dalje. Pravo poticanje leži u stvaranju ekonomskog, financijskog, poreznog… okruženja u kojem se svakodnevno smanjuju birokratske barijere startup poslovanju, a koje bi bilo atraktivnije i lokalnim i stranim investitorima. Stvarno određenje Vlade RH prema privlačenju stranih investitora za sada postoji samo na deklarativnoj razini – vrijeme je da se krene konkretno nešto i raditi. Kao što je Pantovčak krenuo konkretno s Dave McClureom.

Poruka je jasna: Res, non verba.

Respect.

Pročitajte još od ovog autora:

- KOMENTAR: Evo zašto nepotrebna birokracija ostaje rak-rana hrvatskog gospodarstva

- KOMENTAR: Bez reforme sindikalnog sustava nema promjena na tržištu rada

Komentar je uz dopuštenje u cijelosti prenesen s osobnog bloga Daria Alfirevića, bivšeg člana Uprave Overseas Expressa.

KOMENTAR: Bez reforme sindikalnog sustava nema promjena na tržištu rada

Glavni problem uspavanog tržišta rada nije država, nego letargično sindikalno vodstvo koje svojim članovima ne daje ništa osim medijske halabuke koja ispraznim frazama para uši kao kakva dosadna kreštava papiga...

Sinidikati se danas bave isključivo negativnom propagandom. Zapitajmo se kada smo zadnji puta čuli za hvalevrijedan sindikalni projekt na nacionalnoj razini. Sindikati izostatkom projekata i pozitivne prakse rasipaju novac od članarina i drugih dotacija iz kojih se financiraju – uprazno i besmisleno.

U vremenu kada potpredsjednica Vlade Milanka Opačić govori o informatičkoj nepismenosti državnih službenika (vidi blog tekst), državni službenici se sigurno pitaju što će biti s njihovim radnim mjestima. Ta, danas je svakome jasno da informatički nepismena osoba nema što raditi u državnoj upravi! Poneki službenik koji je i član sindikata bi  mogao pitati bih svog sindikalnog predstavnika da mu pomogne informatički se opismeniti kako bi si povećao šansu da ne dobije otkaz – upravo je uloga sindikata da štiti radnika i u ovom slučaju radnik bi zahtjevao da mi sindikat pomogne. Što bi sindikat mogao reći? Apsolutno ništa! Pogotovo ne na nacionalnoj razini.

Deplasirano je i licemjerno kreštati o pravima iz kolektivnih ugovora koji guše hrvatskog gospodarstvo bez da se ponudi ikakva alternativa ili pomoć. To je danas svima jasno. To je i ministar Linić potvrdio u proračunu za 2012 godinu. Od pitanja koja su od velikog nacionalnog interesa, politika uglavnom odlučuje partnerstvom u konsenzusu i dominirajuće političke opcije i opozicije. Tržište rada neosporno jest pitanje od velikog nacionalnog interesa. Međutim sindikati ne žele biti partneri u konsenzusu sa poslodavcima i državom, nego bježe u brlog opozicijske letargije.

Što su to sindikati za svoje članove učinili da povećaju njihove šanse za zapošljavanje, a što su učinili da povećaju njihovu informatičku pismenost ili na drugi način podignu razinu njihovih općih kompetencija i konkurentnosti na tržištu rada? Gotovo ništa (uz rijetke iznimke). Glavno je pitanje zbog čega su sindikati tako pasivno-agrasivni? Čini se da je to iz razloga koji se može sažeti u izreku panem et circenses. Jednostavnije je kreštati o tome kako je država glavni krivac za stanje u državi, nego se primiti posla i pomoći radnicima konkretnim projektima.

Uloga sinidkata u stanju gospodarske krize doista jest da se brine o pravima radnika. Koji god da to radnici jesu, kakvi god da jesu i gdje god da jesu, sindikati se o njima moraju brinuti. Međutim, od graktanja i kreštanja nema ništa. Treba nešto konkretno učiniti. To se danas polako i potvrđuje. Svima je, pa čak i okorjelim sinikalistima, jasno da će kad-tad morati pljuštati otkazi iz javnih službi i državnih poduzeća. Što su sindikati za te radnike učinili? Kako ih pripremaju za neizbježnu sudbinu? Nikako! Teško će se pokazati da nude projekte svojim članovima, da aktivno djeluju na povećanju konkurentnosti. Domet aktivnosti su izleti i sindikalna purica. Zar hrvatski radnici doista moraju pristati na takav jeftini populizam hrvatskih sindikata? Koješta.

Ne može se vidjeti da postoji nacionalni sindikalni konsenzus uobličen u projekte povećanja konkurentnosti i produktivnosti rada i borbe za prava radnika pozitivnom praksom. Sindikatima je glavna isprika da su za kršenja prava radnika krivi zli poslodavci i bolesna država. Bilo bi dobro da se pogledaju u ogledalo i zapitaju što su oni učinili za radnike. Odgovor je jasan: sjedili su u odborima i bulaznili po televiziji nižući demagoške sindikalne parole koje su kompetitivnim gospodarstvima davno izumrle. Sindikalno vodstvo nikakvom pozitivnom praksom nije pokazalo da je partner poslodavcima ili partner državi – upravo time su iznevjerili svoje članstvo. Zar je sindikatima uzor Grčka? Upravo u takvom stanju završi zemlja koja ima prevelika radnička prava koja na kontrapoziciji nemaju dovoljnu proizvodnju dodane vrijednosti. Isto je i u Hrvatskoj, samo u nešto manjoj mjeri. Na pokušaj svake konsolidacije državne blagajne kroz smanjenje prava sindikati reže kao bjesni psi bez da su ponudili išta osim podvijenog repa kada voda dođe do grla.

Sindikalisti, u izostanku pozitivne prakse i projekata koji bi doista mogli pomoći radnicima, doista nemaju druge nego lajati na mjesec oko kojeg obitiraju zli poslodavci i bolesna država, zastupajući ispraznu ideju da je poslodavcima cilj zgaziti radnika i državi da ne čini ništa nego miruje i isplaćuje regrese. To su jeftini trikovi – svakom je poslodavcu u cilju imati čim kompetentijeg, zadovoljnijeg i produktivnijeg radnika jer zbog toga stvara veću dobit, a državi je u interesu zapošljavanje jer se time puni državna blagajna. To je prava istina i upravo toj istini sindikati trebaju pogledati u oči. Neosporno je da ima iznimaka i kršenja radničkih prava – tu i sindikati i država moraju reagirati i zastupati radnike. Međutim, to niti može, niti smije biti sve što sindikati čine.

Sindikati su razočarali svoje članove (i sve radnike u Hrvatskoj) jer za njih nisu učinili ništa. Upravo zbog toga je potrebna korjenita reforma cjelokupnog sindikalnog sustava. Sindikati trebaju i državi i radnicima i poslodavcima.

Međutim, ne ovakvi sindikati.

Bez toga nema napretka na tržištu rada.

Pročitajte još komentara od ovog autora:

- Kažnjavanje dužnika bez poticanja financijske discipline neće riješiti nagomilanu nelikvidnost

- Nećemo suzbiti nelikvidnost bez uvođenja zakonske obveze izvještavanja o rokovima plaćanja

Komentar je uz dopuštenje u cijelosti prenesen s osobnog bloga Daria Alfirevića, bivšeg člana Uprave Overseas Expressa

Foto: Flickr

KOMENTAR: Nećemo suzbiti nelikvidnost bez uvođenja zakonske obveze izvještavanja o rokovima plaćanja

Zakon o rokovima ispunjenja novčanih obveza i slični zakoni koji uređuju rokove izvršenja obveza za plaćanje bit će mrtvo slovo na papiru sve do trenutka dok se i državnoj riznici i poduzećima u državnom vlasništvu, ali i realnom sektoru ne nametne obveza javnog izvještavanja o ročnostima obveza i ročnostima potraživanja...

Činjenica jest da se hrvatsko gospodarstvo bori s bizarnim rokovima plaćanja, s katkada neobjašnjivim razlozima kašnjenja podmirivanja obveza, manjka novca u lancu, s prenapregnutim bilancama. Upravo o tome su mediji izvještavali o ARZ-u. U javnosti se neprestance licitira o tome tko će sjesti na optuženičku klupu kao glavni generator nelikvidnosti. Na tu optuženičku klupu možemo jednom staviti državu, drugi puta državna poduzeća, treći puta divove iz realnog sektora, četvrti puta male poduzetnike s nula zaposlenih itd.

Ne znamo tko koliko duguje i u kojem roku

Prava istina je da danas ne možemo sa sigurnošću utvrditi tko je generator nelikvidnosti zbog toga jer ne postoji stvarna obveza i realnog i javnog sektora o izvješćivanju o stanju bilance u pogledu rokova plaćanja, odnosno ročnosti obveza (ali i potraživanja!). Zbog toga ne postoje stvarne informacije o stanju u gospodarstvu u pogledu “napregnutosti bilanci zbog rokova plaćanja”, kako u realnom sektoru tako i u javnim poduzećima i državnoj riznici, lokalnim proračunima. Upravo zbog toga je zakon koji regulira rokove ispunjenja novčanih obveza bez izvještavanja mrtvo slovo na papiru.

Čak dapače, u posljednjem intervjuu kojeg je dala Sandra Švaljek iz Ekonomskog instituta može se razaznati da i Ekonomski institut govori upravo o provedbi Ovršnog zakona i Stečajnog zakona. To je notorna istina, no to ne smije biti sve što činimo jer ovrha i stečaj moraju biti posljednje karike u lancu naplate. Činjenica jest da mi danas ne znamo koliko su prema rokovima plaćanja napregnute bilance poduzetnika u Hrvatskoj (što na pozicijama obveza prema dobavljačima i državi, a što na pozicijama potraživanja od kupaca i države). Bez tih informacija nikako nije moguće zaključiti u kakvom se stvarnom stanju nalaze hrvatski gospodarstvenici, a u kojem država, fondovi i državna poduzeća. Bez tih informacija je Zakon o rokovima ispunjenja novčanih obveza samo gašnjenje požara i vrlo vjeroajatno samo mrtvo slovo na papiru. Kako ćemo doista znati da li se navedeni Zakon provodi? Ili, kako ćemo doista znati da li se neka nova iteracija tog zakona provodi, a koju najavljuje ministar Linić (Zakon o financijskom poslovanju). Kako ćemo znati koji je stvarni utjecaj tog zakona na gospodarstvo i likvidnost? Nikako! Pravi utjecaj paušalih kozmetičkih zakona poput ovog nećemo nikada moći doznati ukoliko država ne propiše jasne kriterije o izvještavanju o rokovima plaćanja i to na način da se jasno i nedvojbeno za svakog poduzetnika, javna poduzeća, fonodove i državu može utvrditi

- očekivano ugovorno stanje potraživanja i obveza po ročnosti i dospjelosti

- stvarno stanje potraživanja i obveza po ročnosti i dospjelosti

To bi bio prvi i osnovni korak. Bez toga ne ide. Svima koji su ikada analizirali bilancu potencijalnih poslovnih partnera je dobro poznato da se indirektnim metodama računanja očekivanih rokova plaćanja prema stanju u bilanci nerjetko može koješta pogrešno zaključiti.

Obvezni rokovi plaćanja bez izvještavanja predstavljaju samo simptomatološku terapiju

Zakoni koji nameću rokove plaćanja bez obveze izvještavanja o stvarnom stanju rokova plaćanja i njihovog izvršenja, jesu samo simptomatološka terapija hrvatske nelikvidnosti jer uzročnici nisu poznati. Složit ćemo se da se simptomatološka terapija uglavnom primjenjuje kada uzrok nije poznat – to u Hrvatskoj jest slučaj – ne poznajemo uzročnike. Međutim, te uzročnike, odnosno generatore nelikvidnosti, ne poznajemo zbog toga što pred njima zatvaramo oči, a ne zbog toga što ih ne možemo detektirati. Svi se uzdaju u penalne odredbe zakona ukoliko se prekorače rokovi plaćanja. Trebamo li se uzdati samo u penalne odredbe, samo u kažnjavanje poduzetnika i to prije nego li znamo kako svi oni stvarno stoje?

Treba priznati da ovakav način izvještavanja nije uobičajeno javna stvar u svijetu. Međutim, svaka imalo ozbiljna kompanija iz realnog sektora uvijek promatra svoja potraživanja i obveze po ročnosti kako bi znala upravljati vlastitom likvidnošću. Hrvatskoj, nažalost jest potrebna ovakva razina transparentnosti.

Upravo i zbog straha za svoj novac i naplativost potraživanja strani investotri često odustaju od investicija u Hrvatsku – o tome smo čitali u medijima.

Učine li se ti podaci javnima, situacija će u pogledu bolnih rokova plaćanja biti kudikamo transparentnija, a licitacijama o tome tko treba sjesti na otpuženičku klupu kao glavni generator neklikvidnosti ćemo stati na kraj. Nije ovdje osnovna ideja lov na vještice, nego utvrđivanje stvarnog stranja i povećanje transparentnosti te pomoć hrvatskim poduzetnicima te povećanje likvidnosti. Ta, kako možemo gospodarstvu pomagati kada ne znamo kako stvarno stoji? Stoji loše. Ili jako loše? Koliko loše? Ne znamo. Samo predosjećamo.

Izvještavanje o rokovima plaćanja ne odgovara svima

Jasno je, također, da ovakav način izvještavanja ne bi baš svakome odgovarao. Međutim uz prave provedbene propise može se i tome stati na kraj i natjerati one kojima to najmanje odgovara (najveće dužnike) da o tome izvještavaju pravovremeno i točno.

Uz obvezu ovakvog izvještavanja, uz uvođenje obvezne digitalne predaje svih izvještaja (FINA kartica), uključivo i ovog koji bi opisivao obveze i potraživanja po ročnosti i dospjelosti, dobili bismo pravovremenu i značajno transparentniju sliku o tome tko kako plaća. Ne bi bilo skrivanja.

Nužni su isti kriteriji i za državu i za poduzetnike

Drago Munjiza u svojoj izjavi za Business.hr dobro navodi da mali poduzetnici neće biti skloni baš uvijek goniti velike dužnike (zbog straha od gubitka budućih poslova). Upravo bi te strahove malih poduzetnika trebala otkloniti država tjeranjem svih poduzetnika da izvještavaju i o ugovorenim rokovima plaćanja i o stvarnom stanju. Mali poduzetnici jednostavno nemaju dovoljno jake pregovaračke pozicije da se suprotstave velikima ili srednjima, a država bi uvođenjem obvezne transparentnosti u rokove plaćanja mogla značajno poboljšati i njihovu poziciju. No, nije problem samo u velikima, to bi bilo potpuno pogrešno za zaključiti – to jednostavno ne može biti istina uz situaciju kada deseci tisuća poduzeća posluju bez iti jednog zaposlenog. Ovime bi bilo moguće uvesti reda među sve sudionike platnog prometa – pravedno – uz iste obveze izvještanja nametnute i državi i realnom sektoru.

Te bi promjene trebalo provesti uz nametanje obveznih rokova plaćanja. Samo nametanje obveznih rokova plaćanja bez poznavanja stvarnih rokova izvršenja plaćanja nije ništa do li kockanje.

Ministar zdravlja Ostojić je u jednom od svojih prvih obraćanja javnosti istaknuo da se s prihodima i rashodima u zdravstvu u prošlosti igralo produljenim rokovima plaćanja. Ta izjava je indikativna i dramatična zbog svega ranije navedenog. Uz obvezu izvještavanja o rokovima plaćanja ne bi bilo kostura u ormarima.

Prihodi u realnom sektoru nemaju nikakve veze s rokovima plaćanja – to će reći svaki financijaš. Prihod u realnom sektoru predstavlja poziciju računa dobiti i gubitka, dok su rokovi plaćanja parametri koji opisuju pozicije imovine ili obveza, dakle bilančne stavke. Kristalno je jasno da poduzetnici ne mogu sebi umanjivati prihod, a tako niti dobit zbog toga jer nešto nisu naplatili ili zbog toga što su rokovi plaćanja dugi ili umanjivati troškove jer nešto nisu platili. Porez na dobit se mora platiti bez obzira na to je li poduzetnik naplatio svoja potraživanja i bez obzira na to jesu li potraživanja dospjela ili nedospjela. Iz izjave ministra Ostojića, ali općeg poznavanja strukture državnih financijskih knjiga, može se zaključiti da država načelno radi upravo ono što poduzetnici ne smiju. To i jest točno i to zbog toga jer država ne poznaje razliku između računa dobiti i gubitka i bilance, niti ju treba poznavati – samo po sebi to nije problem. No, ovdje jest problem da u tom pogledu država i poduzetnici nerjetko pričaju različitim jezicima, a komunikacija je obavijena velom tajne i netransparentnosti.

Država svakako mora izbjegavati tu dramatičnu netransparentnost u pogledu rokova plaćanja upisanih i u državne financijske knjige i u knjige poduzetnika. Država upravlja s proračunskim deficitom / suficitom, a poduzetnici i s dobiti i sa stanjem u bilanci. Poduzetnici nemaju luksuz države da umanjuju ili uvećavaju “prihod” u odnosu na naplatu i dospjelost (niti to trebaju imati). Potrebno je samo uvođenje reda kako bi svi pričali istim jezikom i dobro se razumjeli.

Bez obzira na strukturu računskog plana i država i gospodarstvo i duguju i potražuju u nekim nepoznatim rokovima i uz neku nepoznatu dospjelost, a u situaciji očajne likvidnosti pravila igre moraju vrijediti i za jedne i za druge.

Za ovakav potez bi trebalo imati dosta hrabrosti (i ponešto novca za investirati u takav sustav upravljanja nacionalnom likvidnošću). Uvođenje reda je nužno potrebno još jučer.

Komentar je uz dopuštenje u cijelosti prenesen s osobnog bloga Daria Alfirevića, bivšeg člana Uprave Overseas Expressa

Foto:flickr