Mađarska nogometna reprezentacija pedesetih godina 20. stoljeća bila je odlična ekipa, uigrana, s odličnim pojedincima (Puskas, Kocsis i društvo). Njihova rečenica bila je: „Uvijek ćemo dati jedan gol više, nego što ćemo primiti.“

Ta sigurnost u vlastiti napad (u tvrtkama bi to prepoznali kao povećanu proizvodnju, investicije, ulaganje u marketing) koštala ih je zlata u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva 1954. godine u Švicarskoj, kamo su stigli kao izraziti favoriti.

 

„Uvijek ćemo dati jedan gol više, nego što ćemo primiti.“

Na prvenstvu su samljeli Južnu Koreju s 9:0, Njemačku su “preslušali” s 8:3, a Urugvaj i Brazil pobijedili su s po 4:2. U to je vrijeme «uvijek jedan više» bio u modi što pokazuje i podatak da je na tom prvenstvu ostvaren rekord postignutih golova (iz igre) na jednoj službenoj utakmici svjetskih prvenstava, kada su Austrijanci pobijedili domaćine sa 7:5. Nakon što su Njemačku u grupama pobijedili bez problema, Mađari su se s njima susreli i u finalu. Poveli su već nakon osam minuta 2:0 i tada stali. Umor je učinio svoje. Nijemci su krenuli na sve ili ništa, Helmuth Rahn (kasnije uspješan selektor njemačke nogometne reprezentacije) postigao je dva pogotka, Max Morlock jedan i Njemačka je pobijedila s 3:2.

Jednom je priča o „jednom golu viška“ morala prestati. Ljudi nisu strojevi, tržište nije beskonačno i kada trošite puno, ne vodeći računa o tome koliku zaradu donosi koja investicija (trošak) uvijek vreba mogućnost da jednom nećete moći zaraditi više nego što ste potrošili. Stalno širenje i rast zahtijeva kapital koji morate zarađivati. To je iznimni napor i ljudi u tvrtkama koje žele stalno rasti 30 – 50 % godišnje objektivno traju godinu do dvije i tada pucaju, izgore i nastavljaju raditi samo kao prazne ljušture. Posljedica – jedan gol više u njihovoj mreži, i poraz.

 

Uvijek ćemo primiti jedan gol manje nego što ćemo ga dati

Potpuna suprotnost je talijanski cattenaccio (tal. brava), koji je pak imao logiku: uvijek ćemo primiti jedan gol manje nego što ćemo ga dati (ili ćemo odigrati 0:0). Catenaccio je bio naziv za taktiku u nogometu koja je naglašavala ulogu obrane i taktičkih prekršaja. Označavao je igru u kojoj su odlično utrenirane ekipe imale jedan jedini zadatak – ne primiti gol. U talijanski, a onda i europski nogomet uveo ga je argentinski trener Helenio Herrera, trener Intera iz Milana krajem šezdesetih godina. On je kao optimalan rezultat na kraju svake utakmice želio pobjedu 1:0 ili, u najgorem slučaju, neriješeno 0:0.

Talijanski treneri toga doba pretvorili su nogomet u narodni slet, jer se dvadesetak igrača na terenu natjecalo u trčanju, skakanju, padanju i previjanju, dok je na nogomet podsjećala samo činjenica da se tu negdje, među njima, kotrljala i lopta. Zapravo, tih su godina u talijanskom prvenstvu (ali i u svakoj utakmici u kojoj je igrala talijanska reprezentacija ili neki talijanski klub) golmani bili nepotreban višak, koje su treneri mogli ionako izostaviti iz momčadi (i uštedjeti na njihovoj plaći) – nitko ne bi primijetio da ih nema, jer nitko nije niti pokušavao nešto napraviti u protivničkom šesnaestercu.

Na svu sreću, sustav se slomio zahvaljujući škotskoj ekipi Celtic iz Glasgowa, koja je u finalu Europskog kupa 1967. godine, igrajući upravo protiv Intera, pobijedila s 2:1 nakon što su šutirali na gol više od 40 puta, igrajući posebno agresivno u napadu. Nakon što su na vidjelo izašli svi problemi catenaccia, sam Herrera je priznao: “Celtic je zaslužio pobjedu, a ta pobjeda je bila pobjeda i za nogomet.” Catenaccio se održao i tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, ali uvijek s podjednakim (ne)uspjehom. Naime, gledateljima je takav nogomet bio negledljiv, penemaganja igrača na terenu neprihvatljiva za novac koji su dali da bi ušli na stadion i … igrači su morali početi davati golove.

 

Treća je opcija totalni nogomet

Tako je i u tvrtkama i gospodarstvima koja su zasnovana na štednjama, restrikcijama, čuvanjima postojećeg stanja, uz strah od ideja, inovacija ili investicija. Takve tvrtke na tržištu mogu opstati neko vrijeme, pažljivo čuvajući stečene pozicije, no na dulji rok gube trku, jer druge tvrtke ulažu u nova znanja, kadrove, razvoj tržišta, nove proizvode i slično.

Što nam preostaje na tržištu? Treća je opcija totalni nogomet, kao objašnjenje zašto neke tvrtke uspijevaju na tržištu postići dugoročno optimalne rezultate, uz podjednaku pozornost koja se posvećuje investicijama, ali i troškovima. Naime, potpuni nogomet označava igru u kojoj igrač, koji napušta svoju poziciju (radi napada, na primejr) biva „pokriven“ drugim igračem koji „popunjava“ njegovu prethodnu poziciju. Reklo bi se, svi u napad, svi u obranu. U takvom „fluidnom“ sustavu niti jedan igrač nema fiksnu poziciju i od svakog igrača se očekuje da sudjeluje u igri ekipe. Tako, na primjer, klasični napadač igra i kao obrambeni igrač (sjetite se kako je Didier Drogba igrao za Chelsea protiv Barcelone i Bayerna u polufinalu i finalu Lige šampiona 2012. godine), a u tvrtki djelatnik nabave dolazi s idejom kolegama u logistici da bi, na primjer, ubrzali proces naručivanja i dobave robe.

Poslovna poanta ove nogometne priče glasi: previše troškova, rasta i neodmjerenih investicija dovest će do zamora materijala. Ljudi neće izdržati svakodnevne zahtjeve za čim većim profitom pod svaku cijenu. Obrnuto, premalo investicija u razvoj dovest će do stagnacije i umiranja. Ljudi koji dolaze na posao samo da bi nemotivirano odradili dan, radeći na jednom radnom mjestu od prvog dana do mirovine, s vremenom postaju inventar tvrtke, a ne njezin razvojni potencijal.

 

„Ničega previše, ničega premalo.“

Kineska poslovica kaže: „Ničega previše, ničega premalo.“ Tako jedna te ista greška – pogrešna poslovna odluka – može biti podjednako pogubna i kada se previše investira, razvija, raste (bez izgrađene osnove), ali isto tako i kada se vrijeme želi zamrznuti u jednom, nemjenjivom trenutku.

Svaki automobil treba papučicu za gas, kako bi krenuo s mjesta, ali isto tako treba i kočnice, da se ne zabije u zid zbog prevelike brzine ili ne izleti s ceste u prvom zavoju. No, nije dobro kada je noga stalno na gasu, jer auto brzo ostaje bez goriva i u stalnom je riziku od sudara ili izlijetanja s ceste, a kada je kočnica non-stop u uporabi, onda je teško auto pomaknuti s mjesta.

Kako ravnomjerno rasporediti vrijeme za napad i vrijeme za obranu? Ta znanja razlikuju odlične i dobre menadžere od onih loših.