Evo zašto je informatički sajam Info Restart, bez obzira na negativne komentare, bio pun pogodak

Subota, 12.11.2011., sjedim na našem CISEx štandu na Info Restartu i razmišljam o svojim dojmovima. Čitam komentare na Twitteru pod hashtagom #inforestart. Čitam ono što prenose naši tehnološki i poslovni portali, kako intoniraju svoje izvještaje i prisjećam se sajma Info 1996. godine...

Te sam godine prvi puta nastupao na Infu. U to vrijeme kada je rijetko koji izlagač uopće imao web stranicu, kada je glavni Internet servis bio e-mail i kada su firme koje su ga imale obično imale samo jednu e-mail adresu, Info je bio velik i važan. Na njega se dolazilo vidjeti što se zbiva u IT-u. Tu su se mogli vidjeti do tada neviđeni hardveri i softveri. Velike međunarodne tvrtke izlagale su na Infu, a jednako tako i najveće hrvatske IT tvrtke. Mi smo tada donijeli na svoj štand živu instalaciju Voice over Frame Relay komunikacije, jedne tehnologije koja je u svijetu propala prije nego se i pojavila i pobrali smo nagradu za taj izložak.

Info je još par godina nakon te 1996. godine bio velik po broju izlagača, no ljudi su i tada pričali o nekom slavnijem Infu iz vremena prije. Sjećam se kako su tih godina kolege iz IBM-a nostalgično pričale o godinama kada su se na Infu svečano potpisivali kupoprodajni ugovori s velikim korisnicima njihovih mainframe računala. Sve više firmi žalilo se na neisplativost ulaganja u nastup na ovom sajmu. Istina, on je u to vrijeme imao "regionalni karakter", dolazili su ga posjećivati ljudi iz regije, ali domaće tvrtke koje su na njemu izlagale nisu imale taj domet. Slaba je korist za njih bila što će netko doći u Zagreb, vidjeti novi komad IT opreme, a onda otići kući i to isto kupiti od svojeg najbližeg dobavljača, tj. uvoznika.

Da, ti slavni dani Infa bili su zapravo slavniji dani informatičkog uvoza, a Info je uglavnom služio za prezentaciju IT opreme i rješenja stranih proizvođača. Bilo je naravno i domaćeg softvera, no on je uglavnom uvijek ciljao samo domaće tržište. Tako i na Infu.

A onda je WWW polako gasio Info, a on se nije znao transformirati i prilagoditi novom vremenu na vrijeme. No pitanje je kakve je uopće šanse imao u tom formatu jer propadali su i drugi slični lokalni sajmovi u Europi. Ostali su naravno oni najveći, najorganiziraniji, u zemljama koje imaju veća tržišta. Oni na kojima se i dalje događaju premijerna predstavljanja novog u IT-u, na koje vrijedno putuju naši informatički novinari, ali puno manje naši proizvođači. U zemljama poput Hrvatske ovakve sajmove nadomjestile su konferencije, prije svega one poznatih vendora.

Info je trebalo ili zaboraviti ili potpuno drugačije osmisliti. Info Restart je takav pokušaj novog osmišljavanja i on je unatoč tome što su mnogi Info Restart negativno komentirali po mojem mišljenju bio upravo ono što nam treba. Potrebna lekcija!

Info Restart 2011 privukao je oko 50 tvrtki, uglavnom domaćih proizvođača, specijaliziranih medija i agencija. Organizatori su dobili ono što su tražili i očekivali. Donijeli su odluku o pokretanju pet do dvanaest, ostavili vrlo malo vremena i sebi i izlagačima za organizaciju nastupa. Javno su proklamirali da je sajam zamišljen kao okupljanje manjih domaćih proizvođača, pa se tako i dogodilo. Došli su manji, domaći, no nije ih došlo previše.

Svaki od njih dobio je za vrlo malu investiciju od 750kn jednostavan mali štand, ali i dva slota od 30 minuta za svoja predavanja u istom paviljonu u dijelu koji je uređen poput konferencijskog prostora. Dobili su četverodnevnu priredbu u najvećem hrvatskom gradu s besplatnom ulaznicom, no nekim se izlagačima činilo da nisu dobili dovoljno.

Najviše nezadovoljstva bilo je zbog slabog odaziva publike. Obzirom na to što su na sajam donijeli pokazati, moje je mišljenje da im je bila potrebnija kvaliteta nego masovnost posjeta. Mnoge sam kolege pitao jesu li prije sajma odradili domaću zadaću, jesu li poslali pozivnicu ljudima za koje su htjeli da ih posjete na sajmu, jesu li ih pozvali na svoj štand, organizirali sastanke, pozvali na svoja predavanja. Odgovor je u pravilu bio negativan. Planirali su na sajmu loviti nekog nepoznatog novog kupca koji se vjerojatno nije pojavio.

Rijetko je koji izlagač na svojem štandu organizirao neko događanje. Kroz glavu mi je prolazio sajam Systems u Minhenu na kojem sam bio 1999. godine. Te godine je par domaćih tvrtki u aranžmanu HGK nastupilo tamo s jednim malim štandom u posljednjem prolazu posljednjeg paviljona. Sjećam se kako sam svake večeri šetao paviljonima negdje oko 19 sati, a na skorom svakom štandu bila je neka zabava. Male pivnice, mali koncerti, zakuske, sve puno ljudi u taj kasni sat.

Na Info Restartu bio sam na samo jednoj takvoj. To je bio Happy Hour na štandu CISEx-a. Zabava s koje nas je potjerala zaštitarska služba (istina tek nakon njihove treće molbe), opuštanje koje nam tako nedostaje u ova vremena i na kojem smo htjeli ostati do jutra i zajedno pjevati i stvarati novu povezanost između nas u industriji. Zabava na kojoj smo slavili uspjeh našeg člana, tvrtke Mobilna informatika (SalesPod) koja je isti dan pobijedila na natjecanju Under the Radar u SAD-u. Podsjećam, Info Restart imao je besplatan ulaz, pa smo tako imali priliku još jednom doživjeti vremena u kojima živimo. Naša skromna zakuska planula je u 20ak minuta jer su je ugledali naši gladni sugrađani. Tužna slika, u potpunom neskladu s naslovom "sretni sat", a opet osjećaš da ti je drago da si nekog nahranio i da je to za te ljude barem jednovečernja sreća.

Nastup 16 članova naše udruge na zajedničkom štandu (plus još jednog preko puta) imao je odjeka. Mi iz upravnog odbora tih smo dana dali mnoštvo izjava, intervjua hrvatskim medijima, gostovali u radio i televizijskim emisijama s osnovnim ciljem širenja optimizma i pozitivnih misli o onome što radimo. Na sajmu nam je u posjet stigla delegacija krovne udruge Hrvatskih izvoznika s kojom smo proveli vrijeme u odličnom razgovoru o našoj budućoj suradnji.

Dobili smo i najmanje 15 novih članova naše udruge, a među njima i tvrtku Končar KET.

Konačno, naša udruga dobila je i posebno, najviše priznanje za ukupni nastup na Info Restartu.

U godinama ispred nas želimo otići na mnoge sajmove. Na neke želimo otići zajedno, pa nam je ovaj nastup pomogao da to naučimo. Volim reći da je Info Restart za nas bio "Čatež" u kojem smo održali svoje prve pripreme za ono što nas čeka po svijetu, a takve pripreme trebat će nam i dalje. Želim vjerovati da Info ima svoju budućnost. Nadam se da će Radoslav Dejanović (idejni začetnik Info Restarta)  i Bojan Markov (voditelj projekta Info Restart) koji su najviše zaslužni za sve dobro što se dogodilo ove godine ostati i sljedećih godina u prilici raditi još bolju priredbu, te im želim od srca zahvaliti za njihove ideje, pozitivnost i veliki trud koji je primarno usmjeren na podršku hrvatskim proizvođačima i izvoznicima. Još kad bismo im i mi uzvratili pa iduće godine rezervirali čitav jedan paviljon samo za softverske izvoznike. S obzirom na porast broja članova, bit će nas do tada sigurno dovoljno.

Ako opstane, Info zaista opet može postati slavan. No slavan na jedan posve drugi način nego onaj stari. Ovog puta na pravi način, kao mjesto okupljanja hrvatskih proizvođača, izvoznika, kao jedan od katalizatora nove strateške industrije koja upravo raste u našoj zemlji. Nikad više nećemo ići na Info gledati nove joysticke i pentiume, a ne bismo trebali ni nove tablete i smartphone.

Na Info trebamo ići zato da bismo tamo vidjeli i upoznali ljude koji žive u Hrvatskoj i stvaraju novi, moderniji i bolji svijet.

Glas poduzetnika - izvoznika: Sve ono što željno očekujemo od nove hrvatske (izvozne) politike

Hrvatska je mala, i samim time, potencijalno agilna zemlja koja je svoju osmišljenu tradiciju međunarodne trgovine imala kroz kratku povijest Dubrovačke Republike, a onda je netragom izgubila do današnjih dana...

Hrvati tradicionalno nisu oni koji svojim proizvodima uspješno trguju na svjetskom tržištu, a vjerovali ili ne, primarni uzrok nije nedostatak industrijske proizvodnje, već ponaprije "način življenja", "nacionalni karakter" ili ono što se često zna pronaći pod terminom "social personality". Stoga ne čudi da mi u zemlji s ovakvim prirodnim i ljudskim resursima živimo pod stresom uvozno izvoznog deficita i bivamo siromašniji iz godine u godinu. Ovaj nacionalni karakter zavukao se duboko u sve pore našeg društva, pa je nemoguće kompenzirati njegove minuse samo na način da naši izvoznici ulažu dodatni napor u trenutku kada državna uprava, obrazovni sustav, mediji i ostali sudionici ne prate taj napor.

Iščitavajući ovih dana izborne programe hrvatskih stranaka naišli smo na pokušaj opisa ovog problema. Jedan od njih glasi:  "Umjesto ekonomije utemeljene na proizvodnji i izvozu, stvorena je trgovačka ili uvozna ekonomija s golemim deficitom u odnosima s inozemstvom i enormnim vanjskim dugom." Na prvo čitanje primjetno je vrlo nezgrapno baratanje terminom "trgovačka" jer su trgovci, samo malo drugačije usmjereni, upravo ono što nam tako nasušno nedostaje da bi se dogodio puno veći izvoz. Trgovci koji će biti u stanju prodati naš proizvod ili uslugu, nastalu kao rezultat naših ljudskih i prirodnih potencijala, na svim meridijanima i paralelama ovog svijeta. Što znači biti trgovac i tko sve može biti trgovac najbolje ilustrira priča o tome kako je naš čuveni  fizičar, matematičar, astronom, geodet, inženjer, pjesnik, filozof i diplomat Ruđer Josip Bošković uz sve svoje brojne zanimacije imao vremena obavljati i ulogu "diplomatskog trgovca", radeći na prikupljanju i analizi podataka (Business Intelligence) o prometu roba u mjestima u kojima je obavljao svoju diplomatsku aktivnost, te promicanjem ponude Dubrovačke Republike u brojnim europskim središtima. Prije dva tjedna predstavljena je vrijedna  knjiga Stjepana Špoljarića - "Ruđer Bošković u službi diplomacije Dubrovačke Republike" koja će, nadamo se, postati obavezno štivo svih naših diplomata, ali i izvoznika. Na taj način, imat ćemo priliku ponovno nešto naučiti iz vlastite prošlosti što su Šveđani također naučili izučavajući funkcioniranje diplomacije Dubrovačke Republike, samo što su Šveđani tu lekciju svladali još u 19. stoljeću.

Bez dramatičnog povećanja izvoza mi ne možemo izaći iz teške financijske situacije koja se često naziva dužničko ropstvo. Taj termin zapravo odlično ocrtava stanje u kojem se nalaze visokozadužene, deficitarne zemlje jer su one zbog svojeg duga vrlo često prisiljene prodavati svoju imovinu i resurse stranim investitorima, najčešće u trenutku kada za njih ne mogu postići realnu cijenu. Jednako tako, njihova pregovaračka pozicija biva oslabljena u svim međunarodnim trgovinskim ugovorima. Bez dramatičnog povećanja izvoza jako malo od dobrih vijesti koje najavljuju politički akteri može ugledati svijetlo dana.

Da bismo odjednom postali uspješniji izvoznici moramo učiniti nešto što (već dugo) nije dio naše tradicije. Prije svega moramo naučiti razumijeti (i zavoljeti) svijet, te početi s njime komunicirati. Taj svijet kako ga vidi hrvatska politika sastoji se od zemalja naše bliže regije i Europske unije, te eventualno još pokoje zemlje. Sa zemljama regije ćemo se i dalje proritetno miriti, a kad je u pitanju EU borit ćemo se iskoristiti što više sredstava koja se nude za različite projekte. To na žalost nikako nije dovoljno. Mora nas zanimati što ćemo raditi s velikim brzorastućim tržištima BRIC-a (Brazil, Rusija, Indija, Kina), što ćemo i kako raditi u Africi, Aziji, Amerikama, Australiji, tj. u čitavom svijetu.

Gotovo svaka aktivnost stranih kompanija u Hrvatskoj popraćena je aktivnošću njihove gospodarske diplomacije. Ključna uloga svakog veleposlanstva zemalja s razvijenom ekonomijom je gospodarska. I kada se bave kulturnom razmjenom rade to u svrhu trgovine. Mi na žalost to činimo nedovoljno, neučinkovito i vrlo selektivno, a programi koje imamo priliku ovih dana čitati ne donose na tom polju nikakve veće novosti osim puke detekcije problema. Možda je i to dobar start, ali je daleko manje od onoga što smo očekivali u ovakvim vremenima. Hrvatske tvrtke su uglavnom manje i one nemaju svoje poslovnice u svijetu. Tim više potrebno je iskoristiti mogućnost da se kroz veleposlanstva počne odvijati kontinuirani, kvalitetno vođeni proces primarno usmjeren ciljevima plasmana naših roba i usluga.

S obzirom da se radi o najkritičnijem od svih pitanja našeg gospodarstva, a samim i time i najboljem mogućem odgovoru na sva ostala društvena pitanja u našoj zemlji, uvjereni smo kako je zaista stiglo vrijeme za okupljanje svih onih koji mogu ponuditi svoje znanje, vrijeme i toliko potrebni entuzijazam za zajedničku akciju bez frazeologije, predrasuda i sterotipa, za stvaranje temelja jednog sveopćeg društvenog konsenzusa koji će razvoj izvoza dovesti na vrh prioriteta hrvatske politike, političara i društva u cjelini, a kojeg će već u osnovnim školama usvajati naša djeca: "HRVATSKA - JE - IZVOZNO - ORJENTIRANA - ZEMLJA.".Vrijeme je također da takvo jedno okupljanje više ne bude diskriminatorno prema načelu veličine tvrtke koja izvozi jer zahvaljujući informatičkim rješenjima i Internetu mi danas možemo učiniti da čak i naš najmanji izvoznik ostvari svoju vidljivost i u svakom našem veleposlanstvu i na svjetskom tržištu.

Krajnje je vrijeme da se naša zemlja počne voditi kao jedna uspješna tvrtka. Tvrtka u kojoj se znaju uloge, ciljevi i metrika. Da bi država postala kvalitetan servis izvoznicima, te potaknula brojne hrvatske tvrtke da u izvozu pronađu svoju priliku potrebna je između ostalog temeljita reforma onoga što nazivamo gospodarskom diplomacijom.

Takva reforma mora obavezno sadržavati:

Ekonomija na žalost nije sportsko natjecanje i kad osvojite drugo mjesto na nekom međunarodnom natječaju ne dobijete srebrnu medalju. Na svakom poslu gdje se neka tvrtka natječe zaključenje posla donosi samo prvo mjesto, a prvo mjesto zahtijeva i najbolje igrače.

U trenutku kada Švedska najavljuje uvođenje kineskog jezika kao obaveznog u svoje škole mi u programima naših stranaka možemo još uvijek pronaći kako je cilj budućeg, reformiranog obrazovnog sustava da svaki student po završetku fakulteta u Hrvatskoj zna barem jedan strani jezik. Postavljanjem laganih, dosegljivih ciljeva u našem obrazovanju sigurno nećemo pobjediti one koji se trude puno više i bolje razumiju vrijednost znanja. Engleski jezik mora biti obavezno znanje već na kraju osnovne škole ako želimo da djeca mogu nesmetano usvajati i komunicirati u modernom svijetu. Ne vidimo ni jedan dobar razlog zašto ne bismo inzistirali na poznavanju dva ili tri strana jezika kod naših studenata, jer sa svijetom moramo moći kvalitetnije komunicirati i moramo početi mijenjati sliku koju svijet danas ima o Hrvatskoj.

Iako je znanje ono najbolje što danas u ekonomiji možete imati i svakako je nuždno unaprijediti naš obrazovni sustav koji će početi proizvoditi kadrove kakve zapravo trebamo, ono što nam često promiče je da naš ključni problem nije kvaliteta koju nam isporučuju naši fakulteti već način kako mi te kadrove koristimo. Većina hrvatskih inženjera radi na poslovima tehničara i u funkciji uvoza. To je naravno upravo zato jer je fokus naše politike dugo godina bio u promicanju investicija u Hrvatsku i uvozne ekonomije. Iako kad su u pitanju strane investicije u posljednje dvije godine država radi prilično loš posao, još uvijek je primjetno da je fokus ostao na istom mjestu. Onog trenutka kada ostvarimo odmak od kulture koja nas čini latentnom kolonijom moći ćemo konačno početi koristiti vlastite potencijale. Naš izvoz kao ključna tema mora pronaći svoj put do naših medija, a osobito onih javnih, početi osvajati udarne termine i naslovne stranice kao što to čini u brojnim naprednim zemljama.

Posla ima puno, ali jednom ga moramo započeti raditi. Sve ono što smo viđali proteklih godina u obliku "hrvatskih izvoznih incijativa" na žalost se pretvorilo u jedno golemo razočaranje za svakoga tko želi dobro ovoj zemlji. Na takva razočaranja više ne smijemo pristati jer ih ne zaslužuje ni jedan građanin ove zemlje.

Komentar predsjednika Udruge hrvatskih izvoznika softvera (CISEx) Gorana Radića prenesen je u cijelosti s portala exportboomers.com

Evo zašto dolazak Googlea i Facebooka u Hrvatsku nije dobra stvar

Ranije danas sve nas je pomalo iznenadila najava da hrvatska vlada sprema niz inicijativa kojima želi privući velike međunarodne IT kompanije na ulaganje u hrvatsko gospodarstvo...

Izmjenama Zakona o poticanju ulaganja, koji je na snazi od 2007., investitorima koji u Hrvatsku ulože novac u visoke tehnologije omogućilo bi da pravo na povlastice ostvare po "labavijim" uvjetima od drugih ulagača. Tako, primjerice, ulagač koji u Hrvatskoj u proizvodnju u IT sektoru uloži 10 milijuna eura, više neće morati otvoriti 75 novih radnih mjesta, kako bi ostvario pravo na oslobađanje od plaćanja poreza na dobit tijekom razdoblja od 10 godina.

A evo zašto cijela ideja nije dobra za domaću IT industriju...

Ne vidimo u ovoj objavi ništa što je temeljeno na nekoj od poznatih strategija Vlade. Zato ovakva ad-hoc objava dolazi kao svojevrsno iznenađenje. Strane investicije u domaći IT sektor su po svemu sudeći loša državna strategija iz više razloga.

Najprije zato što se radi o sektoru koji ima jednu od najboljih sposobnosti samozapošljavanja i samim time vrlo nisku ili nikakvu stopu nezaposlenosti. Kada bismo prihvatili hipotezu da bi netko od velikih svjetskih kompanija koje već nisu prisutne u Hrvatskoj bio ozbiljno zainteresiran doći, to bi zapravo značilo da je Hrvatska država financirala obrazovanje svojih građana da bi na njihovom znanju profit ubirale strane kompanije. To bas ne zvuči logicno, ni dugotrajno korisno.

Zašto to Vlada najavljuje? Najvjerojatnije zato što nije svjesna da raspolaže takvim potencijalom u IT proizvodnji. Radi se o sektoru koji ima ogroman proizvodni i izvozni potencijal, i koji bi mogao povući za sobom i mnoge prateće industrije. Da bi se to postiglo Vlada treba investirati kroz novčane poticaje, poticaje zapošljavanju i kroz porezne olakšice u 200-ak hrvatskih softverskih tvrtki s izvoznim potencijalom umjesto da otvara pogodnosti Google-u kojeg to uopce ni ne zanima. Srećom, možemo odahnuti jer se ova loša zamisao naše Vlade neće ostvariti.

Pročitajte još:

- Domaći startup Shout’em osigurao investiciju vrijednu 1,2 milijuna dolara! Bravo!

- Startup kultura modernog biznisa u Hrvatskoj i SAD-u

//Preneseno uz dopuštenje autora