Nikon i Kikkoman, Subaru i Yokohama…Što je zajedničko tim danas svjetski poznatim japanskim tvrtkama? Svi oni baš ove godine slave stotu obljetnicu od osnutka. Razlog tome je zapravo veoma jednostavan: treba se sjetiti što je to bilo 1917…

Sve su to samo neke od 1.118 japanskih tvrtki koje su osnovane baš te, 1917. godine. Neke su čak nastale istog tjedna, makar međusobno nemaju nikakve veze, analiza je marketinškog instituta Tokyo Shoko Research. Neke su ipak nestale, neke su potpuno promijenile polje djelovanja – na primjer u svibnju 1917. je osnovana tvornica aviona Nihon Hikoki i Nakajima Aircraft i tek nakon Drugog svjetskog rata su počeli proizvoditi i automobile pod nazivom Subaru. Današnji poznati proizvođač automobilskih guma Yokohama je u listopadu te godine osnovan kao proizvođač žica, tek tri godine kasnije su se počeli baviti i gumama za automobile.

Obratno, današnji proizvođač sportske opreme Mikasa je u svibnju 1917. osnovan kao proizvođač guma i tek mnogo kasnije je našao svoje mjesto u sportu. Mitsubishi je još u listopadu počeo proizvoditi ono po čemu ga i danas poznajemo – automobile, a prvi proizvodi Nikona osnovanog u srpnju 1917. kao Nippon Kogaku Kogyo pomalo otkrivaju razlog ovoj poplavi novih japanskih tvrtki: proizvodili su dalekozore, mikroskope i leće.

A sve to je bilo ljuto potrebno zemljama koje su te, 1917. vodile još bespoštedan rat u Europi. I vlada Japana je hitno tražila novu opremu koju više nije mogla nabavljati sa Zapada, a i zaraćene zemlje su trebale mnogo toga. Čak i Rusija s kojom je Japan još desetak godina prije vodio rat, je već 1915. tražila od Japana topove, haubice i streljivo koje više nije mogla dobivati od europskih zemalja, Francuska je od Japana naručila 12 razarača. Europljani nisu više mogli sami proizvoditi ono što im je bilo potrebno za međusobno ubijanje – i tako je počela ta preteča globalizacije.

Naravno da je Prvi svjetski rat donio golemu korist gospodarstvu Japana. On je potaknuo svojevrsnu drugu fazu njegove industrijalizacije koja je i počela tek u osamdesetim godinama devetnaestog stoljeća. Prvo se razvila laka industrija, novčano poslovanje, transport i zanatska proizvodnja, ali brzo je počela i teška industrija, parni strojevi i brodovi. Naravno da njihovi proizvodi isprva nisu ulijevali neko povjerenje, to se vidjelo i u Rusko-Japanskom ratu 1904.

Ne samo dvor u Sankt Peterburgu, čitava Europa je vjerovala kako će Rusija brzo naučiti reda Japance koji su se drznuli napasti Mandžuriju i kako će njihova flota – s brodovima od kojih su mnogi bili sagrađeni u engleskim i europskim brodogradilištima – imati lak posao sa tim “japanskim džunkama”. Ishod je poznat: Japanci ne samo da su već imali odlično oružje za pješaštvo, nego je i ruska flota upravo sramotno poražena.

Zato su se u Prvom svjetskom ratu i zapadne zemlje sjetile te nove, dalekoistočne industrijske sile u nastajanju. “Rat je ubrzao industrijalizaciju kada je uvoz odjednom presahnuo i Japancima nije preostalo ništa drugo nego da sami proizvode što im treba”, objašnjava Franz Waldenberger koji je na čelu Njemačkog instituta za japanske studije u Tokiju. Jer u toj zemlji se do tada već stvorila solidna industrijska osnova, s dovoljno kapitala, vještih radnika i tehnologijom. I bila je sprema na nove prilike na svjetskom tržištu.

I sama industrija se počela bolje organizirati i u ožujku te godine je osnovan i Japanski klub industrije – preteča gospodarske komore. Svojom parolom “razvoj gospodarstva” uspjeli su steći utjecaj i u politici i u vojsci, a iste godine je osnovan i institut primijenjenih znanosti Riken.

Ne samo industrija, nego i poljoprivreda je doživjela potpunu revoluciju: proizvodnja poljoprivrednih dobara je od 1914. do 1919. utrostručena i umjesto samodostatnih malih poljoprivrednih dobara su stvorene velike farme na kojoj se sve obavljalo strojevima. U prosincu (naravno opet) 1917. se osam obiteljskih proizvođača umaka od soje udružilo u tvrtku koja je bila preteča koncerna čiji umak od soje možda i vi imate u kuhinjskom ormaru: Kikkoman. Morinaga je u rujnu počela s proizvodnjom mlijeka u prahu – danas je to vodeći proizvođač čokolade u Japanu, a Meji je ispekao prvo pecivo – danas je jedan od najvećih proizvođača slatkiša.

Ovaj procvat je zapravo veoma kratko trajao: 1923. je Tokio zadesio razoran potres, a onda je došla i gospodarska kriza koja je već zahvatila čitavu planetu. Ali i u teškim vremenima, tu je bilo razlike prema poduzećima na Zapadu: “Zbog sustava doživotnog zaposlenja, radnici u Japanu nisu dobivali otkaz nego su same kompanije pokušavale naći neka druga poslovna područja”, objašnjava njemački stručnjak za Japan, Waldenberger.

Jedna od tajni te snalažljivosti i izdržljivosti japanskih poduzeća je i sustav “kućnih banaka” koji je potrajao sve do devedesetih godina prošlog stoljeća. A to pokazuje i jedna zanimljivost: u kojoj zemlji ima najviše poduzeća koja i danas djeluju i koja su starija od 200 godina? Možda ćete prvo pomisliti Veliku Britaniju ili Njemačku, Francusku ili čak Italiju. Nije točno: čak 56% od nešto preko tri tisuće poduzeća koja su već starija od dva stoljeća imaju svoje sjedište u Japanu.

Izvor:DW