Uslijed javne pompe izazvane međunarodnom arbitražom oko Piranskog zaljeva prošlog tjedna, vladajuća većina u Hrvatskom saboru izglasala je Zakon o koncesijama. Na istoj sjednici izglasano je još zakonskih akata, naravno, ali ovaj se posebno ističe popratnim društvenim kontekstom – otporom javnosti koji je ovom prilikom ipak ostao u sjeni. Jer, koncesioniranje u posljednje vrijeme izaziva burne reakcije zbog evidentne zloupotrebe javnih dobara u nizu slučajeva. Primjerice, već je čuven primjer plaže Zlatni rat u Bolu na otoku Braču, zbog koje je nastala vrlo aktivna civilna inicijativa Pokret otoka…

Zakon o koncesijama donesen je, međutim, sa svim onim naveliko kritiziranim dijelovima kojima su se ta i druge inicijative protivile. Nije uvaženo stajalište da bi o koncesioniranju lokalnih resursa trebale odlučivati domicilne zajednice preko svojih predstavnika, već su ovlasti zadržane na višim i daljim instancama. Omogućeno je hipotekarno opterećivanje resursa, kao i netransparentno poslovanje na njihovu štetu, otvaranjem prostora za nepouzdane subjekte. Pritom treba reći da su njime izložena udaru raznorazna dobra poput luka, plaža, polja, voda i energetskih izvora, a donekle su zaštićene tek šume.

„Među tri negativna elementa dosadašnje prakse s koncesijama ubrojio bih, prvo, činjenicu da se i ranije za pojam takvih ugovora primjenjivalo razne odnose koji nisu ništa drugo doli prikrivena privatizacija“, rekao nam je Josip Kregar, sociolog s Pravnog fakulteta u Zagrebu. „Drugo, građani su bili loše ili nikako informirani, pa su u procesima koncesioniranja sudjelovali uglavnom kroz demonstracije. Time je pričinjena šteta demokraciji, jer se koncesionirana dobra itekako tiču lokalnog stanovništva. Ono bi zato moralo sudjelovati i u odlučivanju i u permanentnom nadzoru koncesioniranih dobara.“

Treći akcent, prema Kregarovu mišljenju, trebalo bi posvetiti pitanju cijene pojedine koncesije, budući da su javni ugovori često bili nedostupni javnosti, proglašavani poslovnom tajnom, itd. „Investitori su često i preprodavali pravo na dobro koje koncesioniraju; zacijelo ste primijetili da je to više nego očit problem i u postojećem zakonskom tekstu. Pokazalo se da se itekako imamo osnove plašiti takvih situacija u lokalnim sredinama, gdje se uz malo sumnjivog interesa i dosta novca može provesti takoreći sve, od uzurpiranja plaže na Jadranu do eksploatacije nekog vodotoka u Lici za dobivanje energije.”

Dubrovački gradski vijećnik Ljubomir Nikolić, iz kandidacijske grupe „Srđ je grad“, pak, mišljenja je da će plaže ili luke još i biti štićene, s obzirom na vidljivost, no i osjetljivost javnosti prema njima: „Ali, ovaj zakon regulira pitanje svih koncesija, te se u odnosu prema drugim zakonima postavlja kao nadređen. Tako će on omogućiti koncesioniranje vodnih izvora, sustava energetske opskrbe, itd. Strahujem da nam se ne dogodi efekt ‘kuhane žabe’ koja ne shvaća da temperatura vode raste i da će umrijeti. Kad shvatimo da smo izgubili vodu i prostor, zakon će već dugo biti na snazi i sve će biti legalno.”

Nikolić ističe više mana proteklog zakonodavnog postupka u vezi s koncesijama – isključivanje gradova i općina iz procesa odlučivanja, izostanak javne rasprave, zanemarivanje amandmana koji bi proizašli iz nje. Tu su i konkretne zamjerke, npr. ona da biranje koncesionara temeljem najviše financijske ponude može dovesti do veće cijene proizvoda ili usluge za lokalno stanovništvo i onemogućavanja pristupa javnom dobru. Također, on ukazuje na potrebu usklađivanja koncesija s već definiranim razvojnim strateškim planom jedinice lokalne samouprave, a ne da se razvoj prilagođava biznisu oko pojedinačnih koncesija.

„U Dubrovniku je cijela obala praktički već koncesionirana“, svjedoči Nikolić za DW o praksi u svom gradu. „Trenutno nema zatvorenih koncesija koje bi lokalnom stanovništvu onemogućile korištenje pomorskog dobra. No imamo slučajeve neprimjerenog korištenja postojećih ugovora“, dodaje on, opisujući primjere koncesionara koji radi svog profita ometaju sve građane koji nisu ujedno i – mušterije. „Izostanak jasnih mehanizama utvrđivanja prekršaja, kao i ovlasti lokalne vlasti u utvrđivanju prekršaja, dovodi do niza konflikata koji narušavaju javni prostor i kvalitetu života“, kaže ovaj vijećnik.

Izvor: DW