Želim živjeti, imam 31 godinu, malo dijete, ženu i ne bi vjerovali, ja želim živjeti. I to po mogućnosti želim živjeti NORMALNO…

Nisu mi jasna isčuđavanja raznih “mini Ivkošića” koje strašno užasava želja mladih ljudi da se razvijaju, grade obitelji, odgajaju djecu, a užasava ih prosto zbog činjenice jer se te želje kose sa svim “domoljubnim postulatima” na kojima takve ličinke tavore već 20 godina.

Zašto se kose?

Zato što te želje otvaraju mnoga škakljiva pitanja, te želje otvaraju mnoge crne rupe koje “mini Ivkošići” u ime vlastitog statusa parazita nespretno pokušavaju zakrpiti ispraznim i šupljim “domoljubnim zanovijetanjima” kojima bi se i ja rado bavio, samo da ih mogu namazati na kruh i da mi ta zanovijetanja mogu platiti grijanje ove zime, kao što mogu demagozima silnim.

Želim imati troje djece, ej brate, pazi tri mala ponosna Hrvata, natalitet, geni kameni, stoljeće sedmo, bitke, bojevi, oltari, Domovina, a šta je ta Domovina napravila u ovih 20 godina osim što je sama sebi svrha? Koja je poanta Domovine?

Postoji li Domovina radi nas ili mi radi Domovine?

Zar Domovina nebi trebala biti garancija boljeg života svih ljudi koji žive u njoj? Nije li to gruba definicija države još od vremena starih Grka?

Gdje će biti ta Domovina sa svim svojim “domoljubnim demagozima” za 100 godina kada nas bude duplo manje zbog kriminalne politike koja guši vlastiti narod namjesto da mu bude oslonac i rasadnik?

To što većina mojih prijatelja i poznanika ima primanja ccca 10 000 kn (sa partnerom naravno) i ratu za stan cca 3500-4000 kn NA 30 GODINA je abnormalno poticajno da se nastavi vrsta, da se rađaju mali Hrvati, koji će oblačiti i jesti šta? Ivkošićevu kolumnu pirjanu na luku sa malo papra?

I onda naravno da je ogromno čudo što me boli desni testis za Šprajca i Miroslava Tuđmana u trenucima dok postoji velika šansa da ostanem bez redovitih primanja koja mogu dovesti do situacije da izgubim krov nad glavom i sa djetetom završim na ulici, pa jebote ja stvarno nisam normalan, brinu me takve sitnice umjesto da se bavim Mi5-om, SiS-om, KOS-om i o tome šta je ko’ rekao 91′ godine. Mašala.Želim živjeti SADA, ne za 20 godina i ne prije 20 godina, nego SADA, jer sada je moje vrijeme da radim i stvaram, kasnije će biti kasno.

Pazite, djeca su odgovornost, i ja želim preuzeti tu odgovornost i to tri puta, želim odgojiti tu djecu, želim im pružiti dom, školovanje, oni će sutra biti ta Domovina koja mnogima ne izlazi iz usta kada treba mantrati i laprdati, a kako?

Evo pitam nadbiskupa Bozanića, Josipe kako da ja odgojim tri Hrvata i Katolika kada Vi a i Crkva kao institucija šutite poput miševa dok 20 godina traje bankarsko- kamatarsko-građevinski teror nad narodom kojem Vi služite? Kako?Koliko puta ste digli glas? Koliko ste stanova mogli subvencionirati za mlade obitelji sa djecom za onaj novac koji ste utukli u dvore od oniksa?

Mene ti odgovori zanimaju, ne zanimaju me Tuđman i Šprajc, a nije me zaveo KOS nego muka, zaveo me osjećaj nesigurne budućnosti, zaveo me strah od toga da neću djetetu moći pružiti ono osnovno. A taj strah gospodo draga je nenadjebiv, ne biste vjerovali, ali taj strah mi ne ostavlja puno prostora za “domoljubna zanovijetanja”.

Želim NORMALNO živjeti, dakle ne sanjam auto od 20 000 €, ne sanjam stan od 200 kvadrata, ne sanjam kuću na moru, ne sanjam Schladminge zimi, ne sanjam egzotična putovanja, ne sanjam markiranu odjeću, sanjam život normalan u miru, sanjam da mogu servisirati režijske obveze bez straha i natezanja, sanjam da ne drhtim kada mi zimi dolazi račun za plin, sanjam da petkom jedem ribu, sanjam da odgajam troje djece skromno ali dostojanstveno.

Od Domovine ne tražim ništa osim poštenja, dopustite mi da radim, da svojim znojem i svojim rukama ostvarim ono o čemu sanjam, samo želim raditi i živjeti, a to trenutno u Domovini nije tako jednostavno kako zvuči.

Ovo o čemu zborim, dolazi iz srca, iskreno želim samo ono osnovno što svojim znanjem, trudom i znojem mogu sebi priskrbiti, ne tražim ništa više i ništa manje. Jesam li zbog toga domoljub ili KOS-ov agent?

Kamo sreće da u mojoj glavi ima vremena i prostora baviti se “domoljubnim zanovijetanjima”, ali eto nema, za razliku od Vas velikih najvećih Hrvata kojima crveno bijele kockice ispadaju iz usta, ima nas malih i nebitnih hrvatića koji žele a nemaju mogućnosti produljiti lozu u koju se Vi svim srcem i figom u džepu svih ovih godina kunete.

U ne tako dalekoj budućnosti neće biti ni crne a ni crvene Hrvatske, nego samo gomila praznih stanova u kojima će golubovi srati, a vi nastavite loviti kosove dok mladost trune i Domovina propada, sitne duše za koje nije haustor a ne država.

//Tekst je u cijelosti prenesen s portala Pollitika.com